Svojom vikom Vučić skreće pažnju sa pitanja zašto Srbija, uprkos oštrim mjerama kojima se borila protiv koronavirusa, i dalje ima 75 zaraženih na 100 hiljada stanovnika, a njegovi mediji uveliko vode kampanju koja za cilj ima da građane Srbije odgovori od dolaska ovde, najavljujući razne užase koji ih čekaju na crnogorskom primorju. Veliki dio onoga što se danas dešava u Crnoj Gori vuče korijene iz 1918. godine i načina na koji je ukinuta crnogorska država i Crnogorska pravoslavna crkva”, navodi u intervjuu za Nova.rs crnogorski književnik i publicista Andrej Nikolaidis.
Govoreći o nedavnom hapšenju vladika Joanikija, on ističe da srpski episkop nije uhapšen zato što je dijelio paketiće sa hranom Romima ili zato što je okopavao plastenik, već zato što je, prema njegovim riječima, uprkos mjerama protiv koronavirusa, organizovao masovno okupljanje građana u trenutku kad je to bilo zabranjeno. On smatra da odnosi Crne Gore i Srbije nijesu isključivo uslovljeni komunikacijom njihovih predsjednika Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića, već su daleko kompleksniji.
Intervju za Nova.rs prenosimo integralno:
Čini se da se Crna Gora po okončanju pandemije ponovo vraća na događaje prije pojave koronavirusa. Zbog čega nije moguće smiriti tenziju?
Moguće je. Postoji vrlo jednostavan način koji je, kako se to popularno kaže, i “evropski” – da se sve prenese na teren prava. To podrazumijeva da se stvar, u krajnjoj instanci, rješava u Strazburu. Tako je predviđeno i samim zakonom koji Srpska pravoslavna crkva osporava. Da bi se stiglo do Strazbura, SPC bi se prvo morala žaliti Ustavnom sudu Crne Gore. Ako bi Ustavni sud donio odluku kojom je SPC nezadovoljna, slijedi, kao što rekoh, Strazbur.
SPC skoro pola godine odbija uložiti žalbu Ustavnom sudu, a Strazbur je već dva puta presudio u korist Crne Gore po njenim tužbama. Stoga, Srpska pravoslavna crkva pokušava riješiti stvar pristiskom sa ulice. Ona ne prihvata postojanje Crnogoraca, ne prihvata nezavisnost ove države, njene zakone, sudove. Insitira, zapravo, da je ona eksteritorijalna u Crnoj Gori.
Iluzija je da je to održiva politika. Osim toga, litije su politička platforma sa koje će srpske stranke u Crnoj Gori ići na izbore.
Srpski intelektualci u Crnoj Gori javno govore o “Vučićevoj listi” koju će predvoditi Demokratski front. U poređenju sa Demokratskim frontom Andrije Mandića, Dveri i Boško Obradović djeluju kao grupa hipika koja se upravo “pukla” pečurkama i deru se “Give Peace A Chance”. Čak ni podstaknut ogromnom energijom litija, Demokratski front, niti bilo ko tako radikalan, neće dobiti izbore u Crnoj Gori.
Kako gledate najnoviju odluku vlade Crne Gore da ne otvori granice za građane Srbije?
Turističko tržište Srbije je važno za Crnu Goru. Nema nikakve sumnje da će, tokom ljeta , građanima Srbije biti omogućen ulazak u Crnu Goru.
Nesumnjivo, i lako provjerljivo, je i to da Vučićevi mediji uveliko vode kampanju koja za cilj ima da građane Srbije odgovori od odlaska u Crnu Goru, najavljujući razne užase koji te građane čekaju na crnogorskom primorju. I to čine iz godine u godinu.
Kao razlog, navode se kriterijum da sve zemlje koje imaju više od 25 zaraženih na 100 hiljada stanovnika ne mogu da uđu u Crnu Goru. Ipak, među zemljama koje su dobile dozvolu za ulazak se nalazi Poljska, koja ima 28 zaraženih koronavirusom na 100 hiljada stanovnika. Čini li vam se to kao propust ili poruka Srbiji?
Što se tiče slučaja Poljske koji ste pomenuli, kako god obrneš, Vlada Crne Gore je napravila grešku. Nije slijedila standard koji je sama proklamovala. Budući da je grešku napravila Vlada, koja vodi politiku zemlje, ona je istog časa objektivno postala politička greška. S druge strane, moj je utisak da Vučić vikom skreće pažnju sa za građane Srbije bitnijeg pitanja: zašto Srbija, uprkos oštrim mjerama kojima se borila protiv koronavirusa, i dalje ima 75 zaraženih na 100 hiljada stanovnika? Je li građanima Srbije dozvoljen ulazak u sve evropske zemlje, osim u Crnu Goru? Ako nije, je li i odluka tih zemalja “politička” i “antisrpska”? Ili je to samo odluka Crne Gore? Je li građanima Srbije dozvoljen ulazak u Rusiju? Ako je vjerovati Vučićevom Informeru, izdanje od 13. maja, ruske će granice biti zatvorene do sljedeće godine. Možda da se odradi jedna kampanja protiv odlaska građana Srbije u Rusiju?
Nedavno je uhapšen vladika Joanikije sa nekoliko sveštenika, što je dovelo do protesta širom zemlje. Kako vi gledate na ovaj slučaj? Kakvu je poruku crnogorska vlast uputila crkvi sa ovim hapšenjem?
Nije vladika uhapšen zato što je dijelio paketiće sa hranom Romima ili zato što je okopavao plastenik, nego zato što je, uprkos Vladinim mjerama protiv koronavirusa, a uz pomoć Demokratskog fronta, organizovao masovno okupljanje građana u trenutku kad je takvo okupljanje zabranjeno. I time, uzgred, ugrozio zdravlje hiljada ljudi – kako onih koji su tu dobrovoljno došli, tako i onih koji nijesu, a koji su došli u kontakt sa onima koji su se odazvali na poziv vladike i Demokratskog fronta.
Ne razumijem logiku onih koji kao opasnost po javno zdravlje osuđuju Vučićev miting u vrijeme korone, a podržavaju isti takav Joanikijev miting. Jesu li životi ljudi u Crnoj Gori manje vrijedni od života ljudi u Beogradu? Jesu li Srbi u Crnoj Gori topovsko meso, pa nije važno hoće li se koji od njih zaraziti, sve dok time nanose političku štetu Đukanoviću? Da li vjerujemo da svi građani pred zakonom trebaju biti jednaki? Da sam ja organizovao masovno okupljanje i da sam uhapšen, da li bi bilo ko pitao kakvu poruku šalje vlast?
Znate li da je admiral mornarice Crne Gore, koji je napravio prestup daleko manji od Joanikija, takođe uhapšen? On više nije admiral. Kakvu bi poruku vlast poslala ako bi admiral odgovarao za ono za šta sveštenik ne odgovara? Vaše pitanje i reakcija građana o kojoj govorite ipak impliciraju da za crkvu baš i ne treba da važi ono što važi za ostale građane. Preciznije – da u Crnoj Gori ne treba da važi. Jer vladiki Grigoriju, recimo, ne pada na pamet da u Njemačkoj organizuje ono što je Joanikije napravio u Nikšiću. Da budem precizan – kao što sam nedavno napisao u jednom tekstu, Amfilohijevo bezakonje cijena je bezakonja prijatelja, kumova i tajkuna vladajuće partije.
SPC može da se izruguje zakonima Crne Gore zato što se i svakojaka bogataška i kriminalna ološ sa vezama u vlasti izruguje tim zakonima. Selektivna pravda je najgora vrsta nepravde. Ja mislim da mnogi tajkuni i političari u Crnoj Gori treba da idu u zatvor, a SPC treba da poštuje zakone Crne Gore, kao što poštuje Njemačke.
U crnogorskoj i srpskoj javnosti se često može čuti da predsjednici ove dvije zemlje, Milo Đukanović i Aleksandar Vučić, imaju veoma dobre odnose. Zbog čega onda crnogorska vlast baš u Srbiji i njenom državnom rukovodstvu vidi glavnog krivca za probleme u svom dvorištu?
Jedina analiza koju bih zasnovao na glasinama je analiza glasina. Još važnije: mislim da je znak teške intelektualne lijenosti pretpostaviti da nešto tako kompleksno i slojevito, kao što su odnosi Srbije i Crne Gore, zavisi od ličnih relacija Đukanovića i Vučića.
Tim Evropske unije za Strateške komunikacije (StratKom), objavio je da je, samo u prvih mjesec i po dana od početka litija, od ukupno 35 hiljada medijskih izvještaja o Zakonu i krizi nastaloj nakon njegovog usvajanja, 20 hiljada došlo iz Srbije, a 9 hiljada iz Bosne i Hercegovine, tačnije Republike Srpske. Svega je šest hiljada iz “žarišta krize” – Crne Gore.
To nije “fingiranje” sukoba između Vučića i Đukanovića, to je medijsko bombardovanje Crne Gore. Da ne govorim o tome da su samo u zadnjih mjesec dana Vučićevi tabloidi izmislili nekoliko smrtnosnih bolesti od kojih je, tvrdili su, obolio Đukanović i njegova bliža familija. Pored takvog prijatelja, kome trebaju neprijatelji?
Stvari su mnogo ozbiljnije od petparačkih teorija zavjere o “tajnom planu Vučića i Đukanovića”. Mnogo od ovoga što se danas dešava korijen vuče iz 1918. i načina na koji je ukinuta crnogorska država i Crnogorska pravoslavna crkva. Koja je, kako je stajalo u članu 40 Ustava Crne Gore iz 1905, bila autokefalna. Koja je autokefalna bila i po Ustavu te crkve. Aleksandar Karađorđević je ukazom iz 1920. godine ukinuo autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. SPC u Crnoj Gori ne postoji do 1920. Čak i u tomosu kojim je SPC 1922. dobila ingerenciju nad Crnom Gorom stoji da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.
Uzgred, stoji i da je takva odluka nekanonska, ali se donosi po načelu. Stoga, kad se neko iščuđava kako se to vladar usuđuje osnovati, a zapravo obnoviti crnogorsku crkvu, ne treba zaboraviti da je drugi vladar ukinuo tu crkvu. Sve se to, očito, desilo znatno prije Vučića i Đukanovića. Politika Srbije prema Crnoj Gori ne bi bila znatno drugačija da Srbijom umjesto Vučića vlada neko drugi. Oni koji ponavljaju mantru kako je Đukanović opijen vlašću “poludio”, ne znaju ništa o Crnoj Gori.
Ideja obnove autokefalne Crne Gore, kao ni ideja obnove crnogorske državnosti, nijesu Đukanovićeve. To su ideje izvornog, antiratnog suverenističkog pokreta. Iz perspektive mnogih izvornih suverenista, Đukanović ideju obnove crkve sprovodi neprihvatljivo sporo i neefikasno. Da je u Crnoj Gori od 2006. do danas na vlasti neko od izvornih suverenista, pregovaračka pozicija SPC bi bila znatno lošija. Najprije zato što ne bi bilo kohabitacije sa SPC od 2006 do danas, potom zato što ne bi bilo “dilova” koje je vladajuća partija očito imala sa Amfilohijem.
Iz Srbije stižu poređenja kako se Crna Gora poput ustaških vlasti ophodi prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, s druge strane, iz Crne Gore se poručuje da je SPC instrument velikosrpskog projekta. Koliko ovakve poruke mogu da naruše već krhke odnose u regionu?
Ne znam sjećaju li se vaši čitaoci toga, a ako se ne sjećaju lako je pronaći gugl pretragom – prije nekoliko godina, funkcioner Vučićeve partije i Ivica Dačić pozivali su Srbe u Crnoj Gori da uđu u Đukanovićevu vlast. Front je to rezolutno odbio. Oni su mislili da mogu pobijediti na izborima i uzeti sve. Ne mogu, niti će moći.
Ako pogledate šta je Đukanović govorio prije neki dan, povodom godišnjice nezavisnosti, vidjećete da je rekao kako će, ako SPC insistira na tome da bude crkva etničkih Srba, i Crnogorci imati svoju crkvu. To “ako” je prostor za kompromis. Imam još jedno pitanje za vaše čitaoce. Ako je želja SPC da je i Crnogorci prihvate kao svoju crkvu, šta znači izjava srpskog patrijarha Irineja da Crnogorci ne postoje, da su oni Srbi i da se stvara nova, crnogorska nacija? To nije integrativna, nego asimilatorska izjava. Šteta što moj djeda Mihailo Lubarda i moja baba, Milica Vukmanović nijesu živi, da im Irinej objasni kako su život proveli u zabludi, vjerujući da su Crnogorci.
Zbog svega navedenog, da li smatrate da je SPC zapravo najveća opozicija vlastima u Crnoj Gori?
Da i ne. SPC je politički moćna, dobrim dijelom jer je uspješna u mimikriji svog političkog projekta. Zbog proklamovane nadpolitičke prirode svake crkve, postoji rizik da će se ta moć smanjiti odluči li ta crkva da direktno partijski djeluje.
A kako vi onda vidite epilog ove krize?
Kriza će se nastaviti. Litije će se nastaviti. Vladajuća koalicija će pobijediti na izborima. To neće biti kraj protesta: uslijediće ili nove litije, ili direktni politički protesti. Ili oboje. Proces će biti kratkoročno poguban za demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore. Da bi se to izbjeglo, potrebna je velika koalicija evropskih i demokratskih snaga, koja daleko prevazilazi vladajuću partiju. Ako to izostane, proces će biti i dugoročno poguban.
Prošlo je 14 godina od kad je Crna Gora stekla nezavisnost. Ipak, ovogodišnji jubilej prolazi u sjenci događaja o kojima govorimo. Kako danas vidite Crnu Goru? Da li je ona stabilna država?
Dozvolite da vam da odgovor na ovo pitanje bude posve ličan. Kao neko ko je pripadao Pokretu za nezavisnost, suverenu Crnu Goru sam, kao i ogromna većina ljudi u tom pokretu, vidio ne kao nacional-romantičarski, jer za to vam ne dam pet para, nego emancipatorski, demokratski i praktičan projekat. Vidio sam je kao građansku, demokratsku međunarodno priznatu Crnu Goru, članicu NATO i EU. Cilj nije do kraja ostvaren. Idemo dalje. Cilj je tek djelimično ostvaren. Nijesmo u EU, niti ćemo u dogledno vrijeme biti, a demokratiju ćemo morati reanimirati, sa neizvjesnim izgledima na uspjeh. Ali, idemo dalje. Nazad znači civilizacijsku katastrofu.
IZVOR: NOVA.RS
