piše: Ivana Đukić
Cetinjksi forum, po treći put održan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, u regionu je prepoznat kao događaj od šireg značaja, i kako Vesna Pusić kaže: ,,Jedan od važnijih događaja javnih intelektualaca na Balkanu“. Na tom mjestu omogućeno je govornicima, da slobodno i slobodarski u najboljem duhu i namjeri govore otvoreno o svim gorućim pitanjima, koje jednako ugrožavaju zemlje regiona, kao i našu zemlju.
Sa fascinantnom posvećenošću, nadasve stručnošću – učesnici su temu za temom otvarali i ulivali značenje svakoj riječi pojedinačno, iznoseći odgovornost za sve pomenuto (upravo ono što nam u javnom diskursu fali). Na you-tube kanalu postoji zapisano, pa ne bi bilo loše da se pregleda i pažljivo odsluša (ako treba i ispočetka). Iskazujući prije svega ličnu kulturu, informisanost i obrazovanje, govornici su sa istinskom brigom preoblikovali aktuelna zbivanja u naučni diskurs, ne bi li odatle pokušali da dopru do svijesti građana da se nešto podhitno mora preduzeti, kako eskalacije ne bi otišle u vrlo pogrešnom smjeru za svakog od susjeda. Duboko poštujući i uvažavajući, kako organizatore, govornike, ali i nepogrešivo precizne u svojim postavkama, moderatore, ja ću se ovdje osvrnuti na samo djelove iskazanog u želji da potaknem na razmišljanje.
Ako može jedan vrhunski akademik, svjetskog glasa, Rusmir Mahmutćehajić, da doslovno provede svaki trenutak (kad nije i sam govornik) ispred svakog od gostujućih, sa adekvatnim komentarima, dugim i opširnim sugestijama – i sa pažnjom koja daleko prevazilazi aktuelnih 8 sekundi, koju trenutno mladi usljed uticaja ,,tik-toka“ – i ostalih platformi, ispoljavaju, zaista, može se i u skupštini Crne Gore neko udostojiti da s istom pažnjom učestvuje.
Ako može jedan Janko Ljumović – po pedesetprvi put da pedagoški interveniše, ne bi li se neko probudio, trgnuo i shvatio važnost društvenog aktivizma, valjda može u tom obliku angažovanja da se pojavi još ko-god. Ako može mladi aktivista Jovan Ulićević – hrabro da istupi pred takvim kritičkim auditorijumom i predloži vrlo zahtjevne – ali i važne aktivnosti za ozdravljenje crnogorskog društva i ,,dizanja iz letargije“ – valjda mogu mladi u tom kontekstu i da uzmu primjer. Zašto bi jedna Vesna Pusić, primjer iz regiona kako stvari kreću na bolje ,,kad se uzmu u svoje ruke“ – ukazala da ,,čak ne možemo dobiti zakonsko ponašanje na sudu“ – skrećući time pažnju na spolutno nepovjerenje grđana u institucije Crne Gore.
Ona je tu nanovo upozori crnogorsko društvo na potencijalne greške – i da korekcije za njihovo ispravljanje, Roman Jakič iznova da interveniše tamo gdje treba, hrabro i direktno – kao i čitav niz stručnog kadra sa Fakulteta političkih nauka o Podgorici, opsežnim analizama da ukaže na nedostatke prije svega u političkoj kulturi aktuelnih političara, onda mogu i ovi ,,novooformljeni“ – sa predznakom ,,ekspertskih“ – da ih saslušaju.
Ako mogu vrlo kredibilni sagovornici iz Amerike, među kojima i Ivana Strander, koja ukazuje ,,da je informacija oružje“ (čitaj: dezinformacija), da odvoje vrijeme i saopšte svoja istraživanja regije Balkana – ne bi li spriječili potencijalne sukobe na istom – onda bi gorepomenuti eksperti svih polja, mogli da se napregnu i da ih prihvate. Nemojte – molim vas, da ne bude da niijesmo znali da može drugačije i da nijesmo dobijali intenzivno inpute na vrijeme, i time pokušaje za izdizanje. Nemojte, molim vas, da ovaj javni čas za sve poslanike u skupštini Crne Gore uzmete olako i ,,prepuštite slučaju“ – jer iako je bilo neznanja, evo prilike da ga ne bude. Ako može jedan Balša Božović kritičkim tonom da se osvrne na stanje i da duboku zabrinutost za isto u svojoj zemlji – zajedno sa ostalim istaknutim intelektualcima iz Srbije: na ozbilju krizu sistema i stanja u sopstvenom društvu, ukazujući time na jako važno i nepobitno poklapanje diskursa zabrinosti sa onim istim koji dolazi iz Bosne, ali i Crne Gore, onda to ne smije da se zaobiđe.
Ne možemo se baviti samo ,,glumom da nešto radimo“ – i time oduzimamo funkcije svršenih studenata Akdemija dramskih umjetnosti, već moramo pažljivo saslušati sve zahtjeve za promjenom, koje dolaze sa visokokvalifikovanih pozicija. Istaknuću ovdje samo jedan od vrsnih komentara Dinka Gluhonjića: ,,Ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost“ – kao neophodni element za razmatranje situacije. Opet ću postaviti pitanje: zašto bi gospođa Daliborka Uljarević i gospodin Stevan Radulović, neovisno jedno od drugog izgovorili uzurpirajuće riječi da je ,,Vladavina prava – kod nas protumačena kao pravo na vladavinu“?!
Zašto bi ovakva dva vrlo kredibilna govornika skrenuka pažnju na isto? Nemojte, molim vas, da nam je ,,rijaliti pristup demokratiji“ poremetio sva čula da više nijesmo u stanju da razlikujemo buku od važnih informacija. Informacija saopštenih vrlo upozoravajuće. Ne možemo da se pravimo da nijesmo viđeli. Da nijesmo čuli. Da nijesmo imalii kad. Jer kad budemo imali kad – bojim se da ćemo se survati u sopstvenu glupost.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” nisu nužno i stavovi redakcije “GLAS-a”