Nikola Kaluđerović je u avgustu 1987. izgubio sina Željka, jedinca, koji je imao 23 godine, a koji je ubijen ispred kafića Čarli na Cetinju. U tom kafiću izbila je tuča kada se mlađi Kaluđerović umiješao u namjeri da smiri situaciju. Njega je tada Rade Grdinić ranio iz pištolja, a Željko je podlegao ranama tri dana kasnije u podgoričkoj bolnici.
Godinu i po kasnije Željkov otac Nikola Kaluđerović je iz osvete ubio Grdinićevog brata Rajka i nedužnog Dragana Šofranca. Nakon dvostrukog ubistva i suđenja, prvog koje je prenošeno putem televizije, širom Jugoslavije, Nikola Kaluđerović osuđen je na dvadeset godina za dvostruko ubistvo iz bezobzirne osvete. Odležao je nešto manje od devet.
Nikola i njegova supruga Anđe su svakodnevno obilazili grob sina jedinca.
Kaluđerović je nakon izlaska iz zatvora medijima pričao da je morao to učiniti i da je danima tragao za ubicom.
“Što se mene tiče ne bih nikada mogao proć’ i prošetat’ tom tu ulicom, poć’ do sinovog groba, da ga nijesam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čovječe”, rekao je Kaluđerović 2018. za Nedeljnik.
Pričao je da je ubicu sina svugdje čekao.
“Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio sa đevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je skloni od njega da se slučajno ne desi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Svuda, svuda. Na kraju, desi se da mlađeg brata ubice, Rajka Grdinića, koji je takođe učestvovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića “Orion”. Dan je 21. januar 1989. godine. Sa nekim je u društvu. Prilaze kolima. Viknem mu: “Ladni, Ladni”… tako su ga zvali. U tom trenutku on je potrčao prema prednjem dijelu kola. Opalio sam iz puške i tada najvjerovatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio sa Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovo da opalim, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka nazad, spuštio pušku na zemlju kako bih iščupao čauru. Grdinić se hitro digao i potrčao na mene. Brzo sam uhvatio pušku u širem prostoru, dok ju je on ščepao u užem. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – pizdo, gotov si. Nijesam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadesetpet godina”, govorio je Nikola.
Nastavio je ispovijest: “On je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo hiljade misli, hiljade slika. Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad-naprijed i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje pantalone. Potrčao sam pet-šest koraka nazad. Osjećao sam se sigurnije. On se, zatim, podigao i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio”.
Iskreno je žalio što je ubio nevinog Šofranca. Da se nije osvetio ubio bi sebe, govorio je Kaluđerović.
“Sretnijeg čovjeka u Crnu Goru nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina. Lakše ćeš proć’ bilo đe nego na Cetinje da ostaneš dužan krv nekome. Ovđe se to vazda računalo kao dug”, kazao je Nikola za Nedeljnik.
I njegov rođeni brat je ubijen u osveti.
“Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i poslije 25 godine ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali – smijemo li te puštit Nikola. Smijete, rekao sam. Na bratovoj sahrani sam održao govor i poručio Popoviću, ubici svog brata – to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastarijeva”, pričao je Nikola.
Ipak, govorio je da ne vidi efekat krvne osvete.
“Ne vidim ni da te osvete nešto čine. Bez efekta su. Zaista sam protiv osvete”, naglašavao je Nikola.
Pričao je da je imao osjećaj da je u zatvoru bilo više poštovanja nego van njega.
“Više dostojanstva sam iznio iz zatvora nego što sam unio. Velikih sam stvari doživio u tih osam godina. Čak su me ljudi i precjenjivali”, opisivao je Nikola.