Evo i jedne drukčije priče Faiza Softića. I to on umije, napisati drukčiju priču. Ali i u toj priči faizofske su slike i usporedbe, stilske figure, metafore. O tome bi vrijedilo. Pa onda do dugo u noć prepričavati, navoditi, diviti se. Uz malo sira. Bijelog, slanog. I rakiju. Recimo ono kad nož prepolovi paradajz, tačno napola. Biva naokolo, ovdje i tamo, pisaca. Ali ne bi znali da opišu ono što se dogodi između noža i paradajza. I još nešto: Faizu Softiću nije teško izmisliti svijet. I u tom svijetu grad. Varoš. Selim nadjenuti gradu ime. Recimo, i to je majstorstvo. Drugi bi se naizmišljao, samo da gradu nađe ime koje sliči imenu grada, a nije ga dosad bilo. Faiz, međutim, gradu dadne ime čovjeka. Ali tako da se čitatelju učini da se oduvijek tako zvao grad – kaže Miljenko Jergović…
Piše: Faiz Softić
Poslije mrazovitog dana, poče se spuštati još mrazovitije veče. Iznad varošice Selim caklilo se vedro mastiljavo nebo i na njemu stajao zalijepljen mlad mjesec, tanak kao nokat. Rijetki prolaznici žurili su uskim ulicama bježeći od hladnoće kao od kuge.
Ušao sam u toplu zadimljenu krčmu i stao uz visoki drveni šank.
– Vi ste prvi put ovdje? – reče mi u prolazu konobarica opasana bijelom keceljom, koja se nešto više spuštala na desnu stranu, govoreći tako da ovoj ženi i nije baš toliko stalo do svog izgleda. Okrugle zadnjice, kao dvije životinje, pokušavale su da se otmu iz crne uske suknje. Prišla je do stola po sredini kafane iza kojeg je upravo ustajala grupica ljudi, oblačeći svoje teške kapute i namještajući šalove. Halapljivo pokupi novac sa stola, pa ubi nazad. Jedan od onih iz grupice koja je ustala iza stola i upravo izlazila u mrazovitu sumaglicu, toplo me pogleda pa mi, ko starom poznaniku, kresnu okom i ode. Znao sam da to nešto znači, ali, ko bi se sjetio – šta, sada kada debele ledenice sa streha na sve strane svojim šiljcima skorom diraju od studi ukrućenu zemlju?
Žena se vrati popravljajući usput bijele nakrivljene stolnjake a na poslužavniku na njenim rukama, titrale su pivske čaše kao na lađi. Zađe za svoj drveni šank – u svoje carstvo, i vješto stade spirati debele hrapave krigle. Odgovorio bih joj i ranije na ono što me pitala, ali je ona jednostavno projurila zadužujući me pitanjem, a ja sam jedva čekao da joj odgovorim. Bio sam tačno naspram nje i sve da sam htio gledati u bilo šta drugo – nisam mogao. Ono što se širilo lijevo i desno od njene glave, bile su pune flaše raznih boja i veličina. Dok je njihala kukovima perući stakleno suđe, ispod širokog okovratnika plave bluze razigrano su se sudarale dvije modre mlohave sise kao savehle kruške.
– Da – rekao sam joj – po prvi put sam u ovoj varošici, ali bih se zakleo Svetim Nebom da sam u ovoj kafani bio najmanje sedam puta, a zadnji put – sinoć, kada ste onoj plavoj djevojci u crnom kaputu kazali da će danas u varoš stići čovjek s posjekotinom ispod lijevog oka i zaprositi je; da će joj kao vjereničku zaruku donijet zakletvu svoje majke, koja ga na noć prije svoje smrti zaklela: rahmeta ti moga – uzmi je!
– Jeste, bio si, to ne mogu poreći, tvoje nevidljive ruke – tvoja sjena, lebdjela je na tom istom mjestu na kojem sjediš, a djevojka očiju boje zrelog kestena sjedila je na onoj istoj stolici na kojoj čuči ona bijela mačka. – Radoznalo se okrenem i vidim bijelu mačku koja je lagano ispredala nevidljivu pređu. Kao da je zastidi moj pogled – presta onog trenutka kada su moje oči pale na njeno meko krzno, načulji uši kao dva obarača, pa skoči sa stolice, prođe kafanom i ponovo čučnu blizu vrata, gdje, pogledujući u onu bijelu nakrivljenu kecelju, stade očajnički mjaukati.
Kao da je predosjećala udarac nečije čizme – željela je van, i to po svaku cijenu.
Utom se vrata otvoriše i unutra uđe grupica mladića, ne starijih od sedamnaest godina, te bijela mačka iskoristi priliku i ode u noć koja je ulice gradića Selim, punila crnim valovima. Na drvenoj dasci ispred sebe žena je namještala veliki paradajz, koji jednim vještim udarcem noža raspolovi tačno po sredini.
Za jednim stolom do prozora, omanji debeljuškast čovjek s velikim bojlerom ispod svog grla, savjetovao je onog do sebe ispijenog lica, razrijeđene kose i pocrvenjelog nosa:
– Uvijek podaj marku za piće, a dvije za meze – i, ne boj se! – blago udari šakom po stolu odajući moć svoga džepa. A onda, onaj rasječeni paradajz na jednoj strani tanjira, a na drugoj kriške žutog sira – stigoše ispred njih i oni istog trenutka uhvatiše male viljuške razmotavajući ih iz bijelih salveta. Bili su pripiti; podebljalim glasom istiskivali su iz grla hrapave riječi koje su, pomiješane sa strukovima sivog dima iznad njihovih glava, nestajale i postajale vazduh.
– Jeste li čuli, ljudi moji? – zakrešta konobarica – Dalim Katran pregrađuje rijeku Ljuticu, hoće ribnjak, a Vehun kaže: kafanu će on, zna on njega – kad je god rekao pravim štalu – ispala je kuća. A rijeka nije njegova nego naša, kao što je naš i vazduh i ne možemo ga dijelit niti prisvajat…
Nije ni izgovorila do kraja svoje riječi a Halitčina ustade, pa se s obje ruke osloni o hastal s kojeg ga je gledala neispijena loza:
– Počujte me, dobri ljudi – zazveča njegovo grlo – ako ovo izađe na dobro, da lajem ko šarov – a onda savi šake u pesnice i s obje ruke tupnu o stol kao da udari dvije tačke iza kojih je slijedilo nabrajanje neizrecivog. Onaj s bojlerom ispod grla u koji je i dalje prisipao, tiho zapjeva: Bosa Mara Bosnu pregazila…., kucnu viljuškom u bijeli porculanski tanjirić i konobarica pohita njegovom stolu:
– Evo me, Mehd-kapetane – veli zaustavljajući se iznad njihovih glava.
– Ponovi! – ne pogledujući je, zakrča iz dubine onog bojlera, i konobarica posluša te im donese piće i mezu.
Pred samo zatvaranje kafane, a to je bilo kad je velika kazaljka na okruglom satu koji je visio na zidu uskoro trebala poklopiti onu manju koja je već dodirivala broj dvanaest, konobarica udari lijevim dlanom po dnu plehane tepsije.
– Hajmo! – nimalo ljubazno naredi žena, ali je niko ne posluša, pa ni ja. Nastavio sam ispijati svoje pivo, što je rasrdi, te ona još jednom šinu po plehanom dnu:
– Rekla sam: Hajmo! I ja imam dušu!
Sad se svi počeše pomjerat na svojim stolicama, prikupljajući cigare, upaljače, šalove, kape…, a onda smo se pošli razilazit!
Ko je imao kuću krenuo je njoj, a ko nije, kao, recimo, ja – uskim sokakom prema željezničkoj stanici. S prozora kuća, načičkanih uz sokak, pomjerali su se zastori i otud izvirivale glave – pospalim pogledima motrili su ko to u ponoć gazi njihovim sokacima, a onda se uvlačili u nutrine svojih slabo osvijetljenih soba, i šta su tamo polubudni radili do u samu zoru, e to nije lako saznati. Priča se da je cijela varošica Selim tih noći ispredala bijelu i crnu vunu a od te pređe, tek dovedene nevjeste plele čarape i rukavice. Muške glave su miješale sivi prah i komade eksera i sve to punile u čahure napravljene od vodovodnih cijevi, praveći tako živu vatru koju su krili u posebnim limenim sanducima, koje su napunjene snosili u podrume svojih kuća i tu ih pokrivali izvezenim čaršafima na kojima su stajale ispisane tople poruke ljubavi, a ispod njih, raznih veličina, crvenim koncem iscrtana srca.
***
Na peronu željezničke stanice nije bilo nikoga, a samo što sam prislonio uho na hladnu tračnicu da osluhnem kreće li se već, možda, voz, na nekoliko koraka od mene ukaza se ona bijela mačka i stade mjaukat. Bilo je hladno kako se ni zamisliti ne može, i ja sam tražio zavjetranu stranu željezničke zgradice, pošto sam se uvjerio da se negdje daleko, tankim tračnicama, voz ipak kreće; u njeg ću, ne smrznem li se na ovom mašeru, unijeti svoje zaleđene obraze. Stojim tako uz žutu željezničku zgradicu ispred koje žmirka slabo svjetlo iz bijelog naprslog lustera koji visi na prljavom zidu i razmišljam o danu koji će svanuti. Razmišljam o sebi i djevojci koju sam morao vidjeti ove noći.
Gdje je ona? I je li sve ovo munafikluk i igra da se namamim i dođem u grad Selim, a onda pokusam svu ovu studen? – pitao sam sebe, pitao sam noć, pitao sam zaleđene iskrice magle koje su kao komadi žileta zarezivale po mojim obrazima.
– Ne dođeš li po mene – rekla mi je one večeri kad je kroz snove moje prohodila – uinat ću otići za onog koji bi te radije vidio na tabutu negoli na bijelom konju.
– I došao sam. No, kakva je to sila spriječila njene oči da me vide kada joj je na vrijeme stigao glas o mom dolasku?
Tišinu, u kojoj bi samo ponekad mjauknula bijela mačka, tiho kao kad djevojačke ruke razdvajaju pramenje vune – cijepali su, negdje iz daljine, promukli glasovi lokomotive, koji su jedva dopirali do gradića i tu, udarajući u sive zidove kuća, padali na zemlju ko mrtve zmije.
Bijela se mačka pope na onu, meni udaljeniju šinu, i svojim mekim šapicama okrenu njom kao da je svakim korakom ispitivala njenu sigurnost. Ne ode daleko, pa se zaustavi, pogleda me, prope se na zadnje noge, a prvim stade okretati ukrug kao da namotava nevidljivu sajlu kojom privlači taj toliko željeni voz iz daljine.
Nisam se usuđivao da bilo šta izgovorim što bi bilo upućeno bijeloj mački, kojoj sam, samo za sebe, nadjenuo ime i pohranio ga duboko u spremište svojih tajni, ali danas, kada smo toliko odbjegli od te noći, usuđujem se reći: Bjelica. E, to je ime koje sam joj nadjenuo. Dakle, ono više nije bio privid utjelovljen u bijelu mačku, od kojeg sam strahovo, već meni blisko biće koje sam okitio imenom.
– Bjelica – govorio sam joj svojom maštom i željom da moji ozebli prsti prođu njenim bijelim krznom. Ona je to dočula iz prvog pogleda upućenog njoj, pošto sam joj na plodnoj ravnici svoje mašte posadio ime, a ono bujnulo; skočila je na šinu bližu meni, pa se vratila na onu udaljeniju…
Voz se sve više primicao i huka, koja je u početku izgledala kao lomljava visokih dimnjaka negdje u daljini, postajala sve jasnija. Bijela mačka dođe do mojih nogu i odozdo, svoja dva sjajna klikera uperi u moje čelo i tad osjetih kako se bezbroj mrava raskrenu ispod moje kože. Samo da ne pusti glas, sve do tad ova noćna igra bit će samo naša. No, ona ipak mjauknu i sa svih strana dozva uspavanu gmizaniju; nedaleko od pruge lanu nekakva skitnica, a onda, onako mršava, presječe prugu, dok joj je zadnji kraj nekako žurio naprijed kao da je htio preteći glavu – siva i izgladnjela, zamače u obližnje grmlje i tamo nastavi režati.
***
Kroz ukrućalu noć, koja sva bješe jedna crno-siva ledena lopta u kojoj se nazirahu siluete živih bića, začu se piska lokomotive za kojom su kao izgladnjeli vuci huktali pretovareni vagoni u kojima su drijemali iscrpljeni ljudi. Ušao sam u prvi vagon do lokomotive koja je šištala ko bijesna kobila; bijele strukove pare izmuzala je u zaleđene pragove. Nikom ništa nisam rekao, osim što sam prema jednim poluotvorenim očima klimnuo glavom i tako kazao da sam tu. Oči su nastavile škiljiti, a moja pratilja Bjelica zađe pod sjedište pa, pošto otpuhnu nakupljenu hladnoću – zasta i stade presti.
Vjerovao sam da preda mnom stoji kondukter, ali ne – bio je to oficir i to isto ono lice s kojeg mi je upućen mig dok sam sjedio u onoj kafani i čekao djevojku.
– Da sjednem pored vas – učtivo mi se obrati, i prije negoli i klimnuh glavom, on se spusti kraj mene a miris ustajale rakije krenu iz njegovih usta. Istog trenutka Bjelica skoči ispod sjedišta i sjede s moje lijeve strane. U neopisivom strahu gledao sam kako od bijele mačke postaje djevojka, i to ona radi koje sam došao u gradić Selim. Voz se naglo zaustavi, tako da smo svi pohrlili naprijed, a onda zatutnja ko da smo se našli na nebu po kojem se sudaraju oblaci i trese grmljavina.
– Ništa nije – začu se iz kabine vozovođe – treba nekoliko momaka da sklone sa šina kravlje kosti. Ili su konjske, ko će znati, ali je lokomotiva umalo iskliznula, a ima ih još koliko hoćete uz prugu… – Odmah sam ustao, ali dvije ruke: jedna s lijeve a druga s desne strane padoše na moja ramena i rekoše: Samo ti ne.
Iz voza izađe nekoliko do zuba naoružanih ljudi i dadoše se na posao: daleko od pruge bacali su oglodane kosti kao ledenice, a voz se lagano pomicao naprijed, sve dok šine nisu bile očišćene.
– Pokaži svoje ruke! – veli mi djevojka i nasmija se. Nigdje Bjelice! Nigdje. Ovo je djevojka radi koje sam zaronio u noć. Oficir sjedi mirno kao statua i riječ ne izgovara; gleda me gvozdenim očima a u vučjim zubima drži kraj donje usne, postajući tako još strašniji. Oficirska uniforma, u gluho doba noći, izgleda zastrašujuće; noseći svoju poruku mijenja smisao stvari koje nas okružuju.
– Zaboga – veli djevojka – pa ti si prošao tolike daljine, ne bil’ me našao, a sad se skamenio. Pa ko si ti onda, čovječe, odakle toliki strah pod kožom? – Tri puta sam pokušavao da joj odgovorim, ali je bilo uzalud, riječi su polazile i ponovo padale niz grlo – borile su se kao gušteri u boci od zejtina. Ne znam koliko smo se još vozili kada se ponovo zaustavismo. Dva kratka debela roga, koji su štrčali po sredini ogromne gvožđušine ispod mliječno bijelih svjetala, poljubiše gumene jastuke na čeličnoj brani tvrdo ubetoniranoj u zemlju, i voz se konačno zaustavi!
S obje strane voza stajali su špaliri naoružanih ljudi, ko da su iz zemlje iznikli. Svi smo izašli van i zagledali se u bezdan koji je, slabo osvijetljen mjesečinom, prijetio dubinom na čijem dnu se jedva caklila voda.
– Tu smo – veli oficir – pljasnu dlanom o dlan i na taj zvuk, nekoliko onih koji su skamenjeno gledali u dubinu, skliznuše preko ograde i, poslije nekoliko potmulih krikova, bućnuše dole u vodu. U tom se odnekud pojavi crna mantija kojoj se naoružani i raskoračeni vojnici oko voza lijepo pokloniše, a mantija progovori :
– Blago onima koji ovaj voz dovedoše na ovu tačku – poljubi se s oficirom, pa nesta! Plava djevojka, držeći me za ozeblu ruku prošapta:
– Udeverala sam ti da lijepo ispratiš sve skokove, a onda ćeš letjeti!
I dalje su zaleđeni pogledi probijali tamu bezdana i zaustavljali se na ogledalu prije nego bi poletjeli. Jedan od one trojice što su držali u rukama drvene maljeve iskosi se u stranu i lijevom, slobodnom rukom ugrabi svoje nozdrve i puhnu. Kada je ponovo podigo malj, nekoliko sitnih kapljica kao žerovnice pecnuše moj desni obraz i ja izgubih osjećaj vlastite težine, a onaj bljesak na dnu provalije zasja od crnine.
***
U onom trenutku kad sam se našao oči u oči s drvenim maljem, s čijeg čela je kapala tamnocrvena tekućina, na nebesima zagrmje, jače nego sam ikada čuo.
Bljesnu svuda okolo nas, i u tom trenutku grom pogodi po sredini lokomotive koja je dovukla isprepadane ljude. Komadi gvožđa letjeli su na sve strane, a onaj malj i one ruke koje su ga držale vinuše se u nebo. Neko me u zadnjem trenutku povuče za skut, a onda me, vezanih očiju, vodio niz prugu sve dalje i dalje od zgarišta i onog pogibeljnog mjesta. Usput me pitao šta mislim – da li je Raskoljnikov iz romana Zločin i kazna bio priseban kada je ubio lihvarku – Aljonu Ivanovu? Pitao me i šta mislim, zašto su Osmanlije u petnaestom stoljeću izgubili bitku pod Bečom i, na kraju, šta bih uradio kada bih imao silu u rukama? Na sva ta pitanja odgovorio sam s dvije riječi: Strijeljaj me!
Onda sam čuo žestok prasak i jauk čovjeka koji me vodio. Do mojih povezanih očiju došo je bljesak crvene svjetlosti. Čovjek koji je jaukao pored mene uspio je da mi posljednjim atomima snage odveže ruke, a onda je izdahnuo. Ostatak noći proveo sam u uglu napuštene, prazne i hladne zgradice uz prugu. Kraj mene – mjaukala je Bjelica, ali ja sam se činio nevješt, tim više što sam osjetio kako se topao mlaz krvi sliva niz moju desnu butinu. Bio sam ranjen. Boljelo me. Prije zore dohvatio sam se šume i pridružio ljudima iz gradića Selim. Zajedno s njima, pošto sam prizdravio, bacao sam komade vodovodnih cijevi iz kojih su sijevali smrtonosni komadi eksera.
Na sve strane razlijegala se paljba – borili smo se protiv hordi koje su navaljivale na varošicu. Za nekoliko dana od gradića Selim ostadoše samo ugarci. I za njih se ginulo, a od nagorjelih tijela na ulicama, i vrane su se uzdizale sve visočije u nebo, za čiju plavetnu kožu je stajao zalijepljen mlad mjesec tanak kao nokat i crven kao fes.
