Sada ostaje da se nadamo i da vjerujemo u uspješniju ljetnju akciju vaterpolo reprezentacije Crne Gore na Olimpijskim igrama u Parizu. Zimska je bila daleko od idealne, ali prostora za pretjeranu kritiku nema, jer su plasmanom na najvećoj sportskoj smotri ,,ajkule“ ispunile zacrtani cilj.
A ,,svršenom poslu mane nema“, zar ne!
Zbog čega nijesmo fenomen?
Obaveze su završene, prva u Zagrebu na šampionatu Evrope kada je naš tim stigao do vize za Dohu, a na Svjetskom prvenstvu pobjedom nad Rumunijom, nakon minusa od tri gola, a prije toga važnom nad Japanom u grupnoj fazi, pa se krenulo sa ukrcavanjem u avion za Francusku.
I sve je to lijepo, peti put Crna Gora će kroz vaterpolo živjeti olimpijski san, ali, ipak, istina ,,bode“ oči, a realnost bi trebalo da razbudi kompletnu, užu vaterpolo javnost, stručnjake i igrače. Jer ova medalja ima naličje. Upozorava, pravi uzbunu i traži odgovore – kako to da Crna Gora protiv objektivno kvalitetom nižerazrednih selekcija krči put do ,,uspjeha“ (konkretno na posljednja dva takmičenja), a protiv velesila se i ne približi borbi za medalju. Italija u Hrvatskoj, a Španija u Dohi su nas nadigrale. Na svakom polju ova dva tima su u četvrtfinalu djelovala moćnije. Kao i Srbija u grupnoj fazi SP. Mečeve za plasman od petog do osmog mjesta i poraze od Grčke i Mađarske možda ne treba pretjerano komentarisati, jer su i ,,Heleni“ i šampioni iz Fukuoke bili manje motivisani.
Kako objasniti ,,fenomen“ Francuske, od koje su ,,ajkule“ bile bolje na startu EP (doduše nakon peteraca), u Dohi izbacile Mađare iz četvrtfinala, a od Hrvatske izgubile poslije peteraca?
Zbog čega Crna Gora odavno nije taj ,,fenomen“?
Kako to da ,,ajkule“, što se redovno potencira, rade više od drugih, a dometi, od posljednje osvojene medalje 2020. na EP u Mađarskoj, svedeni su na pobjede protiv autsajdera i na borbu za ,,goli život“. Kako smo došli do toga da nam utakmice protiv protivnika, sa kojima smo nekada popravljali gol razliku, sada služe kao istorijske. A da na Hrvatsku, Grčku, Španiju, Mađarsku i još neke selekcije gledamo kao da su sa druge planete. Pritom, zaboravljamo da smo nekada i mi bili moćna sila, koja nije baš uvijek morala da se nadmeće za medalju, ali je protivnik s druge strane bio u grču i neznanju šta može da očekuje. Sada protivnici, uglavnom, znaju ili mogu da pretpostave šta da očekuju od našeg tima. Postali smo predvidljivi i, gotovo, nevidljivi za reprezentacije iz vrha svjetskog vaterpola. Kada se dogodi bljesak, kao na startu Evropskog prvenstva (pobjeda nakon peteraca nad Hrvatskom, solidno izdanje u porazu od Španije), po inerciji znamo da nas tamo negdje u četvrtfinalu čeka neko ko će po običaju biti bolji. I uglavnom je tako, četvrtfinala su za vaterpolo reprezentaciju brdo od kojeg se vrh planine ne vidi.
Istina kada progovori…
Možemo i da prihvatimo priču da je poslije OI u Tokiju došlo do najavljivane smjene generacije. U redu, došli su neki novi momci, mlađi, ali ova smjena je do sada imala više oblike magle i lutanja sa izborom igrača.
Vratio se nakon pauze od Tokija Draško Brguljan, legenda svjetskog vaterpola. Pokazao je nekadašnji kapiten, u 40. godini, kako igra može biti jednostavna. Vratio se i golman Dejan
Lazović. Na oba posljednja takmičenja u ekipi nije bilo Bogdana Đurđića. Vratio se na veliku scenu i Đuro Radović, u tandemu sa još jednim ljevakom, Aleksom Ukropinom. Šansu su dobili mladi Marko Mršić i Jovan Vujović, Dušan Matković i Vasilije Radović na putu su da postanu ozbiljni igrači, a centri su na oba takmičenja bili najbolja karika tima…
Utisak je da je Savez promašio sa Bjelorusom Konstantinom Averkom koji ne pravi razliku kakvu, na primjer, Rus Konstantin Harkov pravi u reprezentaciji Hrvatske… Zato konstatujemo – Averka je zauzeo mjesto nekom domaćem igraču.
Smjena?
Jasno je da se ne može nadomjestiti odlazak Aleksandra Ivovića. Takvog vođu Gojković nema u ekipi. Nema ga ni na vidiku. A što bi tek Gojković dao da u timu ima profil igrača, na primjer, Antonija Petrovića! ,,U kost“, tamo gdje neko ni nogu ne bi postavio, nekadašnji as Primorca je glavom išao. E, to je ono što fali, i Lekina klasa i ,,prznica“ kakav je bio Petrović. Ili, onaj nivo inteligencije sa kojom je igrao Uroš Čučković. Da ne nabrajamo dalje imena legendi koja su odavno blizu ili daleko od vaterpolo scene.
I ko je kriv što na ovaj način rezultatski, na velikim takmičenjima, prolazi nacionalni vaterpolo tim?
Dosadašnji odgovori su bili isti – „Biće bolje, blizu smo, osjećamo da nam fali još korak…“ Niko ne priča o imenima, o tome jesu li igrači fizički spremni, koliko su sa psihološke strane nespremni, o izboru tima…
Iskrenost, realno sagledavanje stanja, je kategorija koja je lijek za sve. Samo je treba prepoznati i izgovoriti. Crnogorski vaterpolo tim nema rezultate. ,,Ajkule“ nijesu nadahnute. A utisak je da se većina igrača više plaši od grešaka i igra po principu da manje izgriješi, nego što bi stvarno kvalitetom mogla da uradi i doprinese u bazenu.
Rezultat je mjerilo. Uspjeh je vidljiv, a neuspjeh, kada pokuša da se prikrije ili zamaskira plaštom plasmana na Olimpijske igre, koliko god bilo veliko dostignuće, može da se vrati kao bumerang.
Čekaćemo još. Do Igara u Parizu!
