Sinoć je bilo istih slika na Belvederu kao 5. septembra. Isto parkirana i ostavljena kola na sred ulice. Isti ljudi koji idu srcem. Isto su bila braća, neka su ovoga puta poveli majke, da sada vide, da sada ne brinu. Bile su one žene iz prvog reda naših barikada. Bili su oni momci i neki su doveli đecu.
Jedan očev prijatelj mi je rekao: “Doveo sam đecu da gledaju, da nauče”. Ne znam zašto, ali u tom momentu mi je srce zalupalo kao ne mnogo puta do sad.
Na Belvederu sinoć bila je ona baka što ne propušta nijedan protest. Bio je Zoran. 5. septembra u kolicima pod oblakom suzavca, 5. februara sa bakljom u ruci!
Ponovo se čula himna, ponovo je Belvederom odjekivao hor muško-ženskih glasova koji su pjevali crnogorske pjesme i onu najmiliju: “Ti si naša prva ljubav, Crna Goro, volim te”. Belvederu su sinoć ponovo došla njegova đeca. Ovoga 5. smo plakali, ali od sreće. I to nema veze sa političkim opredjeljenjem.
To ima veze sa patriotizmom. Ono sinoć na Belvederu ponovo je bila dominacija patriotizma i pokazatelj moći, i ovoga puta od nas, i to ponovo golorukih! Sinoć je Belveder sijao, mada i da nije bilo baklji, sijao bi sinoć od sjaja u očima svakog koga sam pogledala i viđela.
Sinoć je bilo istih scena kao 5. septembra, samo je ovoga puta i Belveder aplaudirao nama. I kad smo odlazili, odlazili smo sa podignutim glavama, punim i mirnim srcem, ali sa oprezom.
Belveder sad stoji ponosno, jači nego ikad. I neće se pomjeriti ni metar kao što nije ni 5. septembra. Ni on, ni mi.
Itana Kaluđerović