Postoje priče koje nemaju kraj. Životne, umjetničke, glumačke…Posebno one glumačke. Najblistavije su i najduže traju. Kad cijelog sebe i sopstveni život glumac utka u te magično „proklete“ pozorišne daske i pokretne slike, sa sigurnošću ostavlja za sobom svijetli trag u beskraju koji zovu vječnost.
Nizali su se kadrovi malih i velikih uloga Ivane Mrvaljević danas na sceni KIC-a „Budo Tomović“, kao dokazi koliko niti vječnosti stane u jedan glumački život, makar on bio i nepravedno kratak kao njen.
Opraštajući se od članice Gradskog pozorišta i nekadašnje direktorice tog teatra, danas su njene kolege sa scene, i profesionalne i životne, tek dotaknule raskoš njene ličnosti i glumačkog dara koji je, uz prepoznatljiv osmijeh, nosila kao sopstveni zaštitni znak.
Direktor Gradskog pozorišta, dramski pisac Stevan Koprivica, glumice Ivona Čović Jaćimović i Dubravka Drakić, u ime Centra za kulturu Tivat Neven Staničić i (pismom iz Beograda) rediteljka Alisa Stojanović, podijelili su po djelić sopstvene slagalice u mozaiku sjećanja i emocija za Ivanu.
Dirljivo emotivno podsjetili su koliko je ona na svom „putu od žutih cigli“, koji joj ponekad i nije bio naklonjen, dostojanstveno hodala, skakutala, trčala, spoticala se i ustajala, uvijek borbi za vrijednosti predana i neustrašiva u misiji da sebe da za umjetnost, za glumu, za pozorište, za kulturu, na koncu – za borbu na život kako bi što duže trajala, za svoju kći Idu.
“Svoj si usud bolesti nosila gordo i ponosno, sve pazeći da ne bi druge opteretila, vjerujući negdje da si jača i da neće biti onako kako je moralo biti. Tako smo zajedno planirali odlazak u Ljubljanu na festival, tako si ušla u novu podjelu predstave čija se premijera planirala sredinom februara, tako si se zalagala za obnove nekih predstava skrajnutih sa aktuelnog repertoara, energično, tebi svojstveno”, istakao je Koprivica.
Čović Jaćimović prisjetila se posljednjih razgovora sa Ivanom i njenog osmijeha koji je, kako je naglasila, umio da zgrabi i izbavi čovjeka.
“Osmijeh što nam danas dušu steže. I kada odemo iz ove sale i pronađemo utjehu, bićemo srećni što smo te poznavali. Zaželjećemo se da se smiješ sa nama. Toliko osmijeha u njenom životu da više ne znate da li je živjela za osmijeh ili je osmijeh živio za nju”, kazala je Čović Jaćimović.
Tivatski kulturni poslenik Neven Staničić podsjetio je na dugu i plodotovornu saradnju tamošnjeg Centra za kulturu sa Ivanom Mrvaljević.
“Da je bila još jedna godina bio bi to lijep jubilej – 25 godina naše saradnje. Slavili bismo. Ovako, ostaju uspomene i sjećanja”, poručio je Staničić.
Pismo Alise Stojanović pročitala je glumca Branka Femić Šćekić.
“Razumjela je da se promjene neće desiti ako ne probamo. Da progres nije ni linearan, ni lak, ali njena vizija bila je zasnovana na uvjerenju da može i treba da se živi pravednije, kulturnije i dostojanstvenije. To uvjerenje i duboku društvenu svijest nosila je u sebi, a razvijala ih je obrazovanjem, informisanjem, čitanjem na više jezika, radoznalošću, interesovanjem za savremenu umjetnost, putovanjima, ali i školovanjem i boravkom u drugim zemljama. Nije se zadovoljavala samo uočavanjem nepravdi, već je tražila načine da širi svijest o njima, kao i da se protiv njih bori. Vjerovala je da je to moguće u pozorištu. Ikroz umjetnost glume, i kroz vođenje pozorišta, na filmu takođe, ali i u društvenom aktivizmu”, navela je Stojanović u pismu.
Dubravka Drakić napomenula je da je Ivana bila prva Cetinjanka koja je na FDU diplomirala, prva osnovala NVO Teatar mladih, prva u Zetskom domu oformila scenu Akademija, prva od svih glumaca počela da producira, prva u Torinu upisala i završila master produkcije, prva osmislila 3D projekcije na dvoru kralja Nikole…
„Sa osmijehom koji smo zvali “cvrkut”, a sa glasom grlice, ti si zauvijek Ivona Mrvaljoni, grande atricce, rosa di Napoli. Sve si uspjela, prava prijestoničanka, valjda se podrazumijevalo da sviraš klavir i govoriš dva strana jezika, a kako drugačije. Sa koliko radosti si putovala po svijetu, a sa koliko strasti pokušavala da svijet dovedeš u Crnu Goru. A sve to iz ogromne ljubavi prema igri. Ljubavi prema ljepoti i umjetnosti. Prema glumi, kroz koju si povezala nepremostivo i vjerovala u realnost u kojoj si tražila nemoguće”, kazala je glumica Dubravka Drakić.
Kad bi, kako je dodala, mogle riječi da je vrate, kad bi mogla slomljena srca da se sastave i da je probude, kad bi samo znala koliko je voljena – onda bi život bio san.
Posljednji aplauz za Ivanu trajao je danas nekoliko minuta, a odzvanjaće u vječnost. Za vječnost. Jer nekim glumačkim pričama ne pristaje kraj…
Zato, umjesto zbogom – Spavaj, Ivana, kako to i reče danas Stevan Koprivica.
