Ako glavni jatak Putinovog totalitarnog i Vučićevog autoritarnog režima u Crnoj Gori, nosilac veto vlasti i šef najveće grupe unutar vladajuće koalicije, Andrija Mandić i njegovi sljedbenici misle da će Rezolucijom o genocidu u Jasenovcu uvući hrvatske javne vlasti, prije svega premijera Plenkovića u javni sukob, varaju se, kaže u razgovoru za portal Standard politički analitičar Davor Đenero.
Kako kaže Đenero, mogli su pitati svog gospodara Vučića, koji već godinama iz kabineta premijera Plenkovića doživljava jednak odgovor na pokušaje provokacija – gromoglasno ignoriranje. Naravno, usput će s lakoćom uvući populističkog predsjednika Zorana Milanovića, koji se sistemski nastoji dodvoravati hrvatskim nacionalistima, ali Plenković će provokacije registrovati, pamtiti, ali će se praviti da ih niti ne primjećuje.
“Kad je riječ o odnosu prema prošlosti i istorijskom revizionizmu osnovna razlika između političke arene u Hrvatskoj i u Srbiji, prema čijem obrascu Mandić nastoji oblikovati i crnogorski politički reljef, u tome je što u Hrvatskoj doduše postoji relativno velika grupa sklona revizionističkom odnosu prema prošlosti, ali ona je smještena na parlamentarnu marginu, ona je potisnuta iz „ustavnog luka”, a u Srbiji je taj revizionizam i negiranje vlastitih zločina, pa i onog najtežeg, genocida koji je neupitno utvrđen judikaturom dvaju međunarodnih sudova nastalih pod okriljem UN-a, UN-ovog Međunarodnog suda u Haagu (International Court of Justice) i ICTY-a, Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, osnovanog odlukom Savjeta bezbjednosti UN-a, opšte mjesto u središnjem toku nacionalnih politika, a protivljenje istorijskom revizionizmu dolazi od pristojnih demokratskih političara, koji, nažalost, u Srbiji spadaju u parlamentarnu marginu”, objašnava Đenero.
Kako kaže, Srbija je pred ICJ proglašena odgovornom za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, iako Bosna i Hercegovina nije uspjela u procesu u kojem je nastojala dokazati da je režim u Beogradu direktno odgovoran za sprovođenje genocida.
” Koliko god ovih dana režim Aleksandra Vučića divlja zbog Rezolucije o sjećanju na genocid u Srebrenici, činjenica je da je Srbija jedina država, koja je prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, označena kao odgovorna za nesprječavanje i nekažnjavanje takvih zločina, kaže on i dodaje, da je Srbija u svojoj pravnoj baštini, Rezolucijom o Srebrenici iz 2010. priznala genocid, iako ga ne naziva tim imenom, ali se poziva na presudu Međunarodnog suda u Hagu.
Prema njegovim riječima, jasne su dvije stvari: akcija koju bi Mandić i sljedbenici htjeli pokrenuti svojevrstan je spin, okretanje pažnje s genocida u Srebrenici, ali i pokušaj stigmatizacije hrvatske zajednice u Crnoj Gori, koja je politički vrlo homogena, koja ima sjajno političko vođstvo i koja je čvrsto povezana sa crnogorskim suverenističkim korpusom.
“Kao što je jasno da Mandiću neće uspjeti uvući premijera Plenkovića u nekakve verbalne sukobe, jasno je i to da stigmatizacijom Hrvata u Crnoj Gori neće oslabiti čvrst stav Hrvatske građanske inicijative, njen konstitucionalni patriotizam i povezanost s crnogorskim suverenistima. U tom smislu neće biti efekata Mandićevog manevra, očito podstaknutog iz Beograda, a bitno će se povećati rezervisanost Hrvatske, koja nije evropska velesila, ali ipak unutar Europskog savjeta ima više uticaja nego što joj ga daju veličina, BDP ili geopolitički položaj”, jasan je Đenero.
Đenero ističe da zemlje koje se trude napredovati u pristupnom procesu, obično se prije svega bave odnosima prema susjedima, koji su već u EU, a ako državni vrh neke države namjerno kontaminira odnose sa jedinom susjedom, članicom EU, jasno je kakve su njegove stvarne „pristupne namjere”.
