Crnogorsko-američka asocijacija “Cetinje” i društvo za promociju knjige “Najveći zločin u istoriji” pozvali su građane na obilježavanje 100 godina od stradanja porodice Zvicer u selu Rokočima u Cucima, u neđelju 23. aprila u 12 časova.
Njihovo obraćanje prenosimo u cjelosti:
KAKO ĆEMO SEBE U VAMA ZABORAVITI?
Vijek je od one kobne i zloslutne noći crnogorske (24. i 25. aprila 1923. godine), kada su živi zapaljeni, ispuštili su svoje duše članovi porodice Petra Zvicera, crnogorskog komite i zelenaša, borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Pleme Cuce – selo Rokoči… Ni veće tvrđe, ni veće nesreće u nesrećnoj Crnoj Gori, od kad svijet pamti okupatora. Dva sata iza ponoći srpska žandarmerija, predvođena majorom Kecmanovićem i njegovim pomoćnikom Kolakovićem, započinje svoj monstruozni pir surovog mučenja i na kraju, spaljivanja žive čeljadi. U kući su izgoreli Petrova majka Anđa (60), žena Zagorka (23), sestra Plana (20), brat Vidak (13) i Petrovo troje maloljetne đece. Ne bi ovo krvničko djelo zadovoljilo predatorski užitak srpskih dželata da nije bilo produžene naslade, katarze poremećenih umova, koji su Petrovu babu Đurđu, staricu od 80 godina zavezali za trešnju ispred kuće, da gleda zapaljeni dom, i u njemu svoj porod, da sluša kako u paklenim mukama umiru njeni najmiliji.
Iz priče babe Olge Krivokapić, starice od 94 godine, saznajemo još neke pojedinosti o ovom zločinu.
Olgina svekrva bila je rođena Petrova sestra…Kupili su njeni to imanje Zvicera. Obnovila je izgorjeli krov i pokrila ga limom od bačava… Nikada u zapaljenoj kući, i nakon obnavljanja, nijesu živjeli… Svoj dom su udesili u starinskoj izbi Zvicera, upriličenoj za osnovno preživljavanje… Reče: „tu smo mogli, a u kuću u kojoj su živa čeljad gorjela, ne, ne, ne daj bože…“ Ispriča nam i da je babu Đurđu komšija razvezao i poveo je svojoj kući jer je ni rođena šćer udata u Bigovića nije smjela viđeti, a kamoli pomoći majci… Bespomoćnoj starici kojoj su i pamet prevrnuli nezasiti paśi sinovi i razularena pogan…
Zločinački umovi hrane svoj bolesni poriv najsurovijim odmazdama crnogorskog življa odmah nakon 1918. i vrše najužasniji genocid u hiljadugodisnjoj istoriji ove male, ponosne, slobodarske i najljepše zemlje na svijetu… Znamo zašto je besudna Crna Gora! Ali još tananije znamo i zašto je dio našega identiteta, naš jedini dom,utočište i počivalište….
Počivajte nevine duše prava, časti i slobode crnogorske! Nećemo vas iznevjeriti. Kako ćemo sebe u vama zaboraviti? Nikako i nikada! Vidimo se 23. aprila u 12 časova! Svi!
Mr Ana Pejović
Slavica Kruščić
Akademik Sreten Vujović
Predrag Peđa Marković
Milenko Mito Marković
