Kao i prethodnih godina u ovo vrijeme, počinje se sa sprovođenjem aktivnosti u vezi sa obilježavanjem Dana planete Zemlje. Realizuju se projekti, održavaju tribine, seminari i akcije pošumljavanja. Neko donira kantu ili kesu, neko pokloni saopštenje ili podijeli link. Svako u skladu sa svojim mogućnostima.
Bez želje da se umanji značaj takvih napora, moramo ukazati na to da u cijelom svijetu većinski vlada jedna lažna zabrinutost za očuvanjem Zemlje. Evo i par činjenica koje govore u prilog tome. Ako znamo da se ovaj Dan obilježava tek od 1970. godine ili znamo podatak da se u zadnjih deset godina proizvelo više plastike nego tokom cijelog 20.vijeka onda ovogodišnja tema “Planeta protiv plastike” gubi svoj sjaj. Poenta je u tome što su nažalost najveći neprijatelji planete upravo ljudi. Nijesu ni lavovi, tigrovi, insekti, korali, bakterije ili virusi, već ljudi i to pretežno onaj dio populacije koji slovi za razvijeniji i napredniji u raznim disciplinama. S tim u vezi, predlažemo da se u nekoj od narednih godina ovakva globalna akcija zove “Planeta protiv ljudi i njihovog neljudskog ponašanja”. Oni kreativniji bi mogli termin “nesojsko ponašanje” da prilagode drugim jezičkim podnebljima. Čemu drugo služi ironija- ako ne upravo tome, da akcenat stavi na nešto gdje zdravi razum ne može olakšano da pristupi.
Ovako otprilike stoje stvari, planeta je stara 4,5 milijarde godina, a ljudski rod 140 hiljada godina. Dakle, mi smo bukvalno obični gosti, koji su tu privremeno i koji će relativno brzo otići.
Postavlja se logično pitanje, šta je to što ćemo ostaviti iza nas, šta je to što ostavljamo budućim generacijama? Uz svo poštovanje velikim naučnim i umjetničkim dostignućima, na Zemlji će poslije nas ostati najviše- smeća. Da smeća, i to upravo onog koje smo sami proizveli. Potrebe ljudskog roda su raznolike i brojne pa se zarad ispunjenja hirova trguje sa globalnim zagrijavanjem kao da je to nešto bezazleno. Proizvodnja i pakovanje ogromnih količina hrane, raznih vrsta opreme u raznim industrijama, poput modne, automobilske, farmaceutske, itd. Naizgled zvuči kao bezazlena nužna potreba. Međutim, koliko su bezazlene klimatske promjene? Koje su sve posljedice otopljavanja lednika, suše, cunamija, požara?
Najblaže rečeno, kao gosti bismo trebali imati malo više poštovanja prema našem domaćinu. Kao jedina razumna bića trebali bi smo prestati sa nerazumnim potezima. Šta nam vrijedi unaprjeđenje industrije, proizvodnje, napredak tehnologije, razvoj saobraćajne infrastrukture ili ono nama bliže-veći prihodi, ako nam sve to može nestati koliko je treptaj oka. Nemoćni da spriječimo i da se izborimo sa bilo kakvom vrstom prirodne katastrofe. Čemu razvoj civilizacije i modernog društva ako ne možemo spriječiti da nam požar ili cunami odnese život ljubimca, komšije, prijatelja, rođaka ili člana porodice? Čemu služi luksuzna vila ako su je gradili malo plaćeni neuhranjeni maloljetnici? Kako da se ponosimo dostignućima ako ih pretežno koristimo da bi smo rušili ono što smo gradili? Istina, nije sve tako crno i kao globalno društvo smo u određenoj mjeri napredovali. Idemo do kosmičkih visina i tražimo dokaže da postoji život tamo, razvili smo medicinu kako bismo liječili bolesti, istražujemo okeane ne bi li se pojavio potonuli brod sa blagom i sl. Postavlja se pitanje koje su vrijednosti danas prioritet? Šta je to što baštini ovaj dio ljudskog roda i ovoga vremena kao svoju najvažniju vrijednost?
Danas se paralelno sa razvojem civilizovanog društva proizvede i ogromna količina oružja velike razorne moći, koje efektno pričini mnogo veću štetu životnoj sredini i ekosistemu nego sva plastika u 20 i 21.vijeku zajedno.
Zar postoji neki hlad drveta za stanovnike Palestine, Ukrajine i mnogih drugih nesrećnih dijelova na Planeti? Napori svjetskih aktera da riješe probleme u kojima se svakodnevno gubi jedina apsolutna vrijednost koja postoji-ljudski život, su krajnje bezuspješni. Kako onda da očekujemo da će isti ti ljudi uspjeti da stanu na kraj npr. sječi amazonskog drveća koje nam je zaštita od štetnih jedinjenja ugljenika. Takvo poređenje ne može postojati ni na papiru.
Vlade i razne međunarodne organizacije koje nijesu u stanju da spriječe postojanje koncentracionih logora i genocid u 2024. godini, teško da su sposobne da pokupe i par opušaka iz nekog nacionalnog parka. Ili je možda nešto drugo u pitanju? Jednom prilikom je predsjednik jedne od afričkih zemalja ukazao novinaru BBC-ja na licemjerstvo zapadnih vlada u držanju lekcija svijetu, kada su u pitanju klimatske promjene, koje upravo oni izazivaju svojom nebrigom, korupcijom i licemjernim i selektivnim pristupom.
Danas, kada evropski i naši lideri pokazuju manjak integriteta i višak sposobnosti političkog manevrisanja, a kako bi prikrili sopstveni kukavičluk, u svojim nastupima kalkulišu sa raznim vidovima neutralnosti.
Tako nešto se i pokušalo u Parizu pričom o dostizanju klimatske neutralnosti. Iako ne poričemo stručna mišljenja po ovom pitanju, vjerujemo da treba težiti samo naturalnosti. Prirodni tok stvari kada je prioritetno ljudski život u pitanju, pa onda i klima na planeti. Prirodne katastrofe unište dovoljno same po sebi i bez naše pomoći, što bi ono rekli-nemo’te pomagat.
Što se domaćih prilika tiče stvari ostaju više-manje iste, apeli da se nepropisno ne odlaže smeće, da ponekad i ugasimo klime, da manje vozimo a više šetamo, da vodimo zdrave živote, imamo prirodne zdrave misli, da se više smijemo, poštujemo i brinemo jedni o drugima.
Ako se već insistira na stručnom pristupu u zaštiti planete, valjalo bi da se svi zapitamo da li su možda zbog ljudske buke utihnuli morsko dno i koralni grebeni?
Građanski Pokret Mi Možemo
