Piše: Sreten Vujović
„Dajem kraljevstvo za konja“! Uz podśećanje na kralja Ričarda III, valja se vratiti u našu neveselu stvarnost, koja je u mnogo čemu slična ovoj istorijskoj situaciji! Postavlja se samo pitanje, ko će biti „Henri VII“?
Kada se to ne bi ticalo sudbine naše države, ličnog dostojanstva, bilo bi jako zabavno posmatrati političku scenu nakon potonjih parlamentarnih izbora, smještati u različite istorijske kontekste i shvatiti da se mijenjaju samo akteri, u drugačijim okolnostima! Princip je isti! I naravno „ostalo su nijanse“!
Sa jedne strane imamo one, koji su probali urnisati Crnu Goru, a napokon urnisali vlastitu partiju, a hvataju se za nepostojeće izborne nepravilnosti, kao „davljenik za slamku“ ne bi li „namakli“ tih nesrećnih 400 glasova, koji su potrebni, za „ne daj Bože“! Može biti situacija kao sa Abazdovićem, da prevagne jedan poslanik, a takvi se ne miču lako iz vlasti! Sjetimo se samo Lalja, kome su morali transportovati na Žabljak Skupštinsku stolicu, kako bi se odmah znalo koju funkciju pokriva.
Problem je samo, što „slikanje“ donjeg dijela stolice nije bilo poželjno. Njegošu su zbog visine morali podizati nogare za po 10 cm, a u ovom slučaju je trebalo isto toliko „potkusiti“! To ne bi bio ničesovi problem, ali što ako Ranja Kotorsko-Primorski opet zaśedne; stolicu treba nanovo prepravljati, a sve je manje dobrih maraguna!
Sa druge strane pljušte ostavke u „neprofitabilnim“ strankama! Daju ostavke, tek da bi se ponudili novim “vladarima”! Pitam se, da je “Kačavendizam” nekim slučajem „institucionalizovan“, kao što je to slučaj sa krađom rješenja testova u školstvu, da li bi ovi “osviješćeni” kadrovi, po dubini i svim ostalim dimenzijama ponudili i drugačiju vrstu “usluga”! Sigurno je da bi, jer ima i onih “hrabrijih” koji umjesto diplome pokažu poneku “škakljivu” fotografiju iz privatnog albuma i odmah dobiju visoku državnu funkciju!
Ovđe dobro dođe dio svetosavske himne, da bi se moglo nastaviti sa makijavelističkom tezom kako „cilj opravdava sredstvo“!
Uskliknimo s ljubavlju: „Dajem Crnu Goru za stolicu!“ Može i neka „rashodovana“ iz Beogradskog Paśaluka!
Podśećanja radi, što se promijenilo u određenju politike, od Makijavelija sa početka 16. vijeka?
„Ko stoji na putu u realizaciji cilja, taj je naš neprijatelj! Dakle, ko nije sa nama, taj je protiv nas! Jer sfera politike svojom imanentnom, logičkom nužnošću uvijek kod svojih podanika traži priznanje, legalitet, legitimitet, samoafirmaciju, te ako je u društvu sve harmonično, onda politika nema određeno značenje, važnost. To njeno priznanje nema težinu, te ona imanentnom nužnošću proizvodi neprijatelje, kako bi se afirmirala.“
Nasuprot vječito ugroženim Srbima, „krstimo“ te neprijatelje kao komite, ustaše, Montenegrine, Milogorce, opet dolazimo do istog rezultata: Ko nije u svetosavskom kleronacizmu, taj je neprijatelj!
