Od veoma tankog zlatnog konca sastavimo šest niti i uđenemo ih u iglu. Parče paname držimo u lijevoj ruci, a desnom ukoso vezemo krstiće. Prije toga izabrali smo motiv koji će se nalaziti na košulji, a šemu smo nacrtali na papiru. Biramo boju konca za vez koji će biti umetnut u zlatni motiv, a ja sam izabrala toplu zelenu i zamišljam kako će izgledati moja košulja.
Tim riječima je Dragana Perić, službenica Trgovinske škole u Podgorici, govorila početkom decembra 2019. godine o obuci kojom je stekla vještinu vezenja ošvica na crnogorskoj ženskoj košulji. Od tadašnjih živopisnih Draganinih odgovora i zadivljujuće energije prošle su više od dvije godine, a ovog puta nastavili smo tamo đe smo stali i obogatili priču događajima koji su u međuvremenu obilježili njen život.
– U familiji ne fali kapa i šalova! U zimskim večerima prekratim vrijeme uz ručni rad, bilo da je to heklanje neke kape za unučad ili vez na jastučnici ili stoljnjaku. Izrada ošvica za crnogorsku košulju zahtijeva veliki napor, tako da započetu košulju radim u ratama – s osmijehom i konkretno govori Dragana, objašnjavajući da je ,,tetka Dragica bila uporna da je nauči radu heklicom“.
Dragana Perić (Foto: Privatna arhiva)
Podsjeća da je zahvaljujući Smiljani iz Udruženja ,,Nit“ pohađala obuku narodnog veza, a preko projekta IPER -a, Lejle, Smiljane i učiteljice Mare iz galerije ,,Zor“ desetak žena obučilo se za izradu ošvica za crnogorsku košulju.
Naša sagovornica već 38 godina radi u računovodstvu Trgovinske škole ,,Sergije Stanić“. Kaže da imaju divan kolektiv, da su navikli na druženja i putovanja (u kojima najviše uživa), redovni su posjetioci Sajma knjiga u Beogradu, slave uspjehe i rođendan škole, ispraćaju kolege koje odlaze u penziju…
– Vrijeme korone ne računam i želim da što prije prođe – otvoreno će Dragana.
Epidemija korone nam jeste svima obilježila posljednje dvije godine, odavno smo sigurni da ćemo vrijeme dijeliti na period prije i poslije nje, ali smo i svjedoci da se doba kovida koristi i kao izgovor… Moderno vrijeme, osim tehnoloških olakšica, donosi i promjene u organizaciji porodičnog života, ali suština ostaje: familija i dragi, iskreni ljudi su neprocjenjivo bogatstvo, a posebnu draž nosi njeno veličanstvo – svakodnevica.
Dragana Perić sa unučadima (Foto: Privatna arhiva)
– Danas je mnogo zahtjevnije vrijeme za osnivanje porodice i podizanje djece, a zaposleni roditelji nakon posla nemaju odmora. Treba da se posvete djeci, da im pomognu oko školskih obaveza, isprate vannastavne aktivnosti (razne sportove, rođendane…) i sve to oduzima puno vremena – rekla je Perić.
Kaže da se trudi da okupi familiju, kad god ima prilike i preko sedmice, a ne samo vikendom jer je mladim porodicama svaka pomoć dobrodošla.
– Spremim jelo koje oni rijetko spremaju a vole, obično su to japraci, kačamak, riba… Imamo sreću da su nam porodicu obogatile kvalitetne osobe – zet i snaha za sinom, kao i snahe za mojom braćom. Suprug je umjetnik/tekstopisac, sin muzičar, a imamo muzikalne djece, pa nam zabave ne fali. Tako se dobra energija uvećava, a ja imam više volje da pružim i više nego što mogu. Imamo porodičnu kuću i dosta prostora i u kući i pred kućom, okupimo se, što se kaže, na široko, i – uživamo – kaže Dragana Perić.
S posebnom toplinom naša sagovornica govori o četvoro unučadi.
– Živimo blizu jedni drugih, tako da smo svakodnevno upućeni jedni na druge. Antonija (14) pored škole, trenira odbojku i ide na ples, Milena (9) ide na gimnastiku i ples, dok Mona (3) i Teo (2) idu u vrtić.
Kaže da ima i svoje žensko društvo, to su njene snahe za braćom Zvezdana i Evica i drugarice Nada, Edina, Marina.
– Volimo da se skupimo s vremena na vrijeme kod neke od nas, da prošetamo do Gorice ili nekog lokala, a povremeno pođemo i van grada. Najveće bogatstvo je imati uz sebe iskrene ljude koji te razumiju i podržavaju, koji su pozitivni i spremni da pomognu kad treba – naglašava Perić.
Priču zaključujemo kako smo je i počeli – punim srcem, vrijednim rukama i srećom zbog učinjenog. Porodična sreća jača suptilnim, zlatnim, čvrsto povezanim nitima, motiv je odavno pronađen, a boje na platnu su vedre i tople. Pa, ako se konac ponekad i zamrsi, mogu ga razmrsiti strpljenje, iskrenost i ljubav. R.USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ
Doba kad su vikendi bili praznici
Dragana kaže da je odrasla u višečlanoj porodici koja je vikendima i praznicima (kojih je u to vrijeme bilo više), često išla u posjete rodbini.
– Jedna baba i stric živjeli su u Bjelopavlićima, druga u Lijevoj Rijeci, a tetaka je bilo na više strana: od Gradine, preko Seoca do Potkrša. Pamtim zimske raspuste provedene kod tetaka, svake zime kod druge. Te miline i te ljubavi i dočeka – za nas su tada i vikendi bili praznici, po selima nije bilo telefona, tako da su posjete bile uobičajeni vid komunikacije. Bio je to potpuno drugačiji način života: sve babe u selu su bile naše babe, a mi njihova unučad – kaže Dragana.
Pamti da ih je otac često vozio po Crnoj Gori, tako da su od malena upoznali ljepote naše domovine.
– Obilazili smo Ostrog, Trebjesu, Crno i Biogradsko jezero, Ivanova Korita, Lovćen, Bečiće i Petrovac. Tako smo provodili slobodne dane na točkovima, a i sad najviše volim kad upalim auto i krenem na put – rekla je Perić.
Sadašnja djeca su, kaže ona, uskraćena za takvo življenje.
– Sela su ostala bez stanovnika, nema onih baba ni tetaka, ostale su samo uspomene na zlatno djetinjstvo – poručuje Dragana Perić.
