Nekadašnji hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Miro Kovač kaže da današnja vlast u Crnoj Gori, za razliku od one bivše, koju naziva ,,procrnogorskom“, zagovara stvaranje ekskluzivnih odnosa Crne Gore sa Srbijom i ne pokazuje entuzijazam za postojeće članstvo u NATO.
U razgovoru za Pobjedu, političar (HDZ) i istoričar kaže da je za vrijeme pregovaračkog procesa dobro imati što više prijatelja unutar Evropske unije, ali primjećuje da Crnoj Gori do toga nije stalo.
– Osjećam neku vrstu indiferentnosti prema Hrvatskoj – ističe on.
Kovač, govoreći o propagiranju ,,srpskog sveta“ u Crnoj Gori, kaže da se to više i ne skriva, te da je naša zemlja najrecentniji trofej tog koncepta.
POBJEDA: Od našeg posljednjeg razgovora 2019. godine, kada ste bili u Crnoj Gori, promijenilo se dosta stvari. Prije svega vlast, a sa njom i sve ostalo. Kako gledate na promjene u zemlji?
KOVAČ: Promjena je fundamentalna. Kad sam posljednji put bio službeno u Crnoj Gori, na vlasti je bila opcija koja je prije skoro dva desetljeća izvojevala državnu nezavisnost Crne Gore, dakle raskid državne zajednice sa Srbijom. Bio sam tom prilikom u Podgorici, ali i u Kotoru na susretu s predstavnicima hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Orijentacija tadašnje vlasti u Crnoj Gori, nazovimo je „procrnogorskom“, bila je prozapadna. Pokrenuti su pregovori o članstvu u Evropskoj uniji, a 2017. godine Crna Gora ušla je i u NATO savez. Danas je na vlasti prosrpska opcija koja zagovara stvaranje ekskluzivnih odnosa Crne Gore sa Srbijom i, da se diplomatski izrazim, ne pokazuje entuzijazam za postojeće članstvo u NATO.
POBJEDA: Za prethodne četiri godine promijenile su se tri vlade. Jesu li, prema Vašem mišljenju, uspjele da se primaknu cilju, za koji se svaka od njih deklarativno zalagala – brže EU integracije, afirmisanost države kao pouzdane NATO članice?
KOVAČ: Već sam konstatovao da u današnjoj državnoj vlasti nema entuzijazma za članstvo u NATO, ono se u biti tolerira, takav se dojam stječe izvana. A što se Evropske unije tiče, o stupnju entuzijazma za nju svjedoči da su zatvorena tek tri od 35 poglavlja, a da je posljednje poglavlje, ono posvećeno tržišnom natjecanju, otvoreno prije skoro četiri godine.
POBJEDA: Radi li se u Crnoj Gori na obistinjavanju onoga što Milorad Dodik, tokom nedavne posjete našoj zemlji, naziva ,,fenomenalnom idejom, kojoj niko ne bi trebalo da se protivi – srpskom svetu“?
KOVAČ: Ne samo da se na tome radi, nego je Crna Gora najrecentniji trofej, i to veliki, ostvarenja koncepta ,,srpskog sveta“. To se uostalom više ni ne skriva. Dovoljno je pratiti glavna javna glasila u Srbiji, pa i u Crnoj Gori.
POBJEDA: Odnosi Crne Gore i Hrvatske zatresli su se nedavno, kada je ministar odbrane g. Krapović rekao da ono što se desilo u logoru Morinj nije posljedica velikosrpske agresije, već rata u Jugoslaviji. Kako su Hrvati doživjeli ovu izjavu?
KOVAČ: Kako doživjeti izjavu koja negira povijesnu istinu, koja od nje bježi. Manipulacija poviješću onemogućava istinsko povjerenje i dugoročno dobrosusjedske odnose. Idemo stvari postaviti ovako: jesu li devedesetih godina hrvatske vojne snage bile u Crnoj Gori, u Srbiji? Nijesu! Jesu li vojne formacije iz Srbije i Crne Gore napadale Hrvatsku, okupirale djelove Hrvatske? Jesu! Sve je, dakle, jasno.
Milo Đukanović imao je dovoljne državničke hrabrosti osuditi zlo naneseno Hrvatskoj, kad je prije osam godina u crnogorskoj skupštini konstatirao da je „Dubrovnik iz 1991. sramota za Crnu Goru“. Na svu sreću, Hrvatska je svojom snagom oslobodila svoj državni teritorij i svojom se voljom pridružila političkom Zapadu. Hrvati su ponosni na ove državnopolitičke uspjehe. S tom sviješću i na načelima interesa, pravednosti i dobrosusjedstva, Hrvatska je spremna graditi korektne međudržavne odnose s Crnom Gorom, dakako i sa Srbijom.
POBJEDA: Odnosi dva ministra i dvije zemlje takođe su se zakomplikovali, odbijanjem sastanka i ocjenama o brodu ,,Jadran“. Crna Gora, vjerujem sa pravom, tvrdi da je ,,Jadran“ crnogorski brod, dok Hrvatska tvrdi isto, u svoju korist. Očekujete li da se oko ovog pitanja može postići kompromis ili je Međunarodni sud rješenje?
KOVAČ: Očekujem da će se to pitanje riješiti, na ovaj ili onaj način. U svakom slučaju treba ga riješiti!
POBJEDA: Može li se desiti ono o čemu pojedini već uveliko spekulišu – da Hrvatska, zbog otvorenih pitanja sa Crnom Gorom, blokira zemlju kada na red dođe ozbiljniji pomak u EU integracijama? Hoćete li, kao član vladajuće stranke, pokušati da spriječite takav scenario?
KOVAČ: Crna Gora jedino može sama sebe blokirati. Drugim riječima, ako ne ispunjava kriterije, ne može ići naprijed u integracijskom procesu. Njezina sudbina ovisi u najvećoj mjeri o njoj samoj. Ako istinski želi ostvarenje članstva u Evropskoj uniji, onda će se potruditi da u što kraćem roku ispuni pregovaračke kriterije. Ako to ne želi, stagniraće, a što je trenutno slučaj.
Ponavljam, ne vodi Hrvatska pregovore o članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji. Pregovore s Evropskom komisijom vodi Vlada Crne Gore, a o tome jesu li ispunjeni kriteriji odlučuju države članice Evropske unije, među njima i Hrvatska. Na Crnoj Gori jeste da ispunjava uslove, dakako ako to hoće. Uvijek je dobro imati što više prijatelja unutar Evropske unije za vrijeme pregovaračkog procesa. Pretpostavljam da bi za Crnu Goru bilo dobro ako bi uspjela imati Hrvatsku kao jednu od svojih zagovarateljica. Ali trenutno ne osjećam da je Crnoj Gori do toga stalo. Osjećam neku vrstu indiferentnosti prema Hrvatskoj.
POBJEDA: Kakva sudbina, prema Vašem mišljenju, čeka Balkan u narednom periodu? Je li Evropa, nakon rata u Ukrajini, zaista svjesna što se ovdje dešava i da li autoritarni lideri, poput Vučića i Dodika, mogu da spriječe da region konačno krene naprijed?
KOVAČ: Pozdravljam najnoviju odluku Evropskog savjeta da Bosna i Hercegovina krene u pregovarački proces vezano za članstvo u Evropskoj uniji. Nedostaje samo još da i Kosovo krene tim putem. Međutim, u svijesti mnogih dužnosnika Zapadne Evrope tzv. Zapadni se Balkan i dalje doživljava kao neka vrsta crne rupe. Jedine dvije države proizašle iz bivše jugoslovenske federacije, koje su izmakle sudbini te „crne rupe“, su Hrvatska i Slovenija. Kako su u tome uspjele? Voljom državnih politika i nacionalnim konsenzusom kad je riječ o evropskoj integraciji. U državama Zapadnog Balkana ne vidim trenutno ni da se vodi takva državna politika, ni da postoji odgovarajući nacionalni konsenzus.
Međutim, Crna Gora, ali i druge zemlje tzv. Zapadnog Balkana imaju šansu izdići se, napustiti politiku inspiriranu prošlošću i prestati biti asocijacija za tu „crnu rupu“.
A što se tiče Vučićeve politike „srpskog sveta“, ona se očito u nekim svjetskim centrima donekle tolerira, u nekima štoviše podržava. Vidjeli smo to na primjeru Crne Gore. Inače, Vučić kupuje vrijeme i odugovlači s formiranjem nove vlade Srbije jer kalkulira s mogućnošću da Donald Tramp ponovno bude izabran za predsjednika SAD. U međuvremenu radi sitan vez s obitelji Donalda Trampa, konkretno s njegovim zetom Džaredom Kušnerom, ali i s Ričardom Grenelom, bivšim posebnim američkim izaslanikom za mirovne pregovore između Srbije i Kosova. Riječ je o višemilijunskom ulaganju u dogovoru s Vladom u nekretninski biznis na vrlo atraktivnoj lokaciji u Beogradu.
Vučićeva računica sastoji se u tome da bi u slučaju Trampove pobjede na američkim predsjedničkim izborima mogao riješiti pitanje Kosova tako da ga podijeli uz američki „blagoslov“ i da Srbiju uspostavi kao neku vrsta hegemona na tzv. Zapadnom Balkanu.
Nažalost, ne vidim zasad da Evropljani tom procesu posvećuju dovoljno pažnje. Evropska unija se mora trgnuti i početi djelovati kao pravi stabilizator. Ona na globalnom planu ne djeluje emancipirano. Naprotiv, kao da pognute glave opšti sa ključnim velesilama današnjega svijeta.
