Već sam nedavno govorio o tome kako mislim da je pravi i najpogodniji trenutak za uvođenje sankcija Rusiji prošao, još na samom početku kada samo glasali za onu rezoluciju u Generalnoj Skupštini UN kojom se osuđuje agresija Rusije na Ukrajinu.
Da smo tada, kad su to svi činili, a mogli smo, zabranili emitovanje RT i Sputnjika na teritoriji Srbije, bio bi to, ukazuje Jovanović, dobar gest i znak prepoznavanja koji bi nas izvjesno vrijeme poštedio rastućih očekivanja koja će slijediti s EU-paketima sankcija Rusiji.
Suština politike je donositi prave odluke u pravo vrijeme. Sada je to komplikovanije i teže, a politički efekti odluke da se uvedu sankcije Rusiji i Srbija priduži spoljnoj politici EU neće imati toliku političku lukrativnost kakvu je mogla imati, prije svega u smislu ubrzavanja koraka na putu ka EU i smanjivanja štete zbog izgubljenog vremena.
No, ipak će, kako tako, morati biti uvedene, ako se hoće u EU.
Uvođenje sankcija Rusiji sad je komplikovanije zato jer je, u međuvremenu, došlo je do konsolidacije protivnika sankcija i EU u samoj Srbiji i evidentnog jačanja njihove medijske vidljivosti.
Licemjerno optužuje Zapad za pritisak na Srbiju dok njen ambasador predvodi kolonu koja Putina od kartona u prirodnoj veličini kao ikonu nosa ulicama Beograda u trenutku dok je sav normalan svijet zgrožen pred zločinima Rusije u Ukrajini.
Ili javno ponižavaju predsjednika Srbije uzvraćajući na njegovu najavu telefonskog razgovora sa Putinom pa poručuju da razgovor s Vučićem nije planiran, mada do njega može doći.
To što će poslije do razgovora ipak doći ni malo ne umanjuje taj akt ruske arogancije i javnog ponižavanja koji je smišljen u Kremlju.
To im je u tradiciji. Ili da će Srbija biti smatrana neprijateljskom zemljom ako Rusiji uvede sankcije.
*Vučić je dakle predmet ucjena Rusije i plaši se ruske osvete?
Sputnjik je, na primjer, krenuo u kontiniuranu ofanzivu protiv Vučića još kad je podržao drugu predsjedničku kandidaturu Tomislava Nikolića direktno se suprotstavljajući Vučiću.
Ne njemu lično već prije svega u smislu njegovog ograničavanja i spoticanja na ubrzavanju evropskih integracija koje je Vučić najavljivao.
Strategiju s kojom se Vučić svemu tome suprotstavljao nisam baš najbolje razumijevao. Ako je strategije i bilo.
Pogotovo u kontekstu višekratnih upozorenja, posebno iz SAD i od organizacija civilnog društva, kasnije i iz EU na opasnosti ruskog uticaja za evropske integracije Srbije.
Ali šta je tu je. Predsjednik Srbije sam je zaslužan za rusko breme pod kojim je. Razgovor s Putinom je načelan. Godo koji će (ipak) doći biće Lavrov.
*Srbija dvije trećine robne razmjene ima sa zemljama EU, daleko više nego sa Rusijom.
Svakako da bi za Moskvu naše sankcije s obizrom na robnu razmjenu bile za nju manje nego kad komarac ujede slona. Ali, u simboličkom smislu je sasvim obrnuto. Srbija je sjajna prilika za nadgornjavanje Moskve sa Zapadom i ventil za smanjivanje pritiska u ukrajinskom loncu u kome je.
I zato bi bijes u Moskvi ako joj se Beograd časno i jasno suprotstavi mogao biti nesrazmerno veliki i opasan, ne samo u pogledu snabdijevanja gasom već radikalizacije svih metoda i alata destrukcije koje je Rusija i dosad primjenjivala u destabilizaciji politike EU u regionu i u Srbiji.
Dakle, kad i ako Srbija uvede sankcije Rusiji, to se mora činiti sinhronizovano, ne samo u pogledu garancija za supstituciju ruskog gasa, što je lakši posao, jer je već jasno da će se EU do početka zime snaći sa gasom, već prije svega u pogledu bezbjednosnog aspekta.
Zanositi se neutralnošću, koje su se poslije agresije na Ukrajinu odrekle zemlje s neupitnom neutralošću, poput Švajcarske, Finske i Švedske više je nego indikativan poučak. Takođe i trenutno uzdanje u Orbana i njegovo suprotstavljanje šestom paketu sankcija ne bi trebalo da zavarava.
*Čega se plaši srpska opozicija. Teško da su osudili rusku invaziju a kamoli pozvali na sankcije Rusiji. Zapravo, ima li Srbija opoziciju uopšte, čast izuzecima?
Srpska opozicija i njeni dugogodišnji čelnici, naviknuti na neuspjehe, se plaše da li će uopšte doživjeti da dođu na vlast. Ali do pobjede se ne može bez velikog i stalnog truda koji je nešto sasvim različito od populističko- ideološkog fitnesa.
Slab su oni takmac Vučiću ili Dačiću u toj kategoriji.
Isto tako, kako da osude rusku agresiju i zločine u Ukrajini kad neki od njih skoro neskriveno računaju na rusku pomoć i podršku njihovom putu do vlasti?!
Svojevremeno je i onaj što je bio ‚‘predsjednik svijeta‘, to bio postao zahvaljujući Lavrovu.
Ništa srpska opozicija nije naučila od Navaljnija ili Njemcova, ni druga Srbija od druge Rusije, a mogla je i još može.
O ovdašnjim časnim izuzecima u opoziciji neki drugi put. I uprkos svemu s nadom da će ‘‘izuzetaka‘‘ bivati više nego što ih ima danas.
*Nismo čuli reakcije vlasti na vijest o postojanju “patriotskog” kampa za djecu u Kruševcu koji, kako je pokazala istraga RSE, vodi do ruske ambasade u SRB i srpsko -ruskog centra u Nišu, čije gašenje traže poslanici EP. Kako vi to tumačite?
S vremena na vrijeme probiju se u medije vijesti o kampovima takve vrste. Sada su samo, možda, zbog zbivanja oko Ukrajine, mediji i onaj dio javnosti Srbije koji je za EU bio nešto prijemčiviji i za tu tematiku. Ali to rusko specijalno vaspitanje nije ovdje od juče.
U tom smislu nemam šta da tumačim, već samo mogu da osuđujem i žalim zbog nojevskog odvraćanja pogleda od onog što se radi već skoro dvije decenje. Kao na problem, na to smo svojevremeno, na vrijeme i davno, ukazivali i na stranicama website-a FBD, kao što su to činile i davno ugašene E-novine. I vaš Danas.
Ali sada su prvi polaznici bolje reći vaspitanici takvih kampova, kojih je bilo i drugdje po Srbiji, sve sa podučavanjem djece vojnim vještinama, uključujući i streljačke, sada već u poodmaklom mladalačkom dobu ili su već i sami roditelji.
Nije mi poznato da se i jedno od ministarstva nadležnih za tematiku obrazovanja, omladine ili kulture, time ikad bavilo. Ko je i kako vaspitavao i vaspitava djecu tokom raspusta kad škole ne rade, obuhvatajući čak i mališane u predškolskom dobu.
Mi u stvari danas živimo posljedice jedne dugotrajne, sistemske indoktrinacije i planskog usađivanja i njegovanja ljubavi za sve rusko, ali s ciljem da ta ljubav u osnovi vodi u suprotnom pravcu od onog koji podrazumijeva nominalno još važeći status kandidature za članstvo u Evropskoj uniji.
Ne vjerujem, isto tako, nažalost ni da su se tim problemom ozbiljnije bavili i oni kojima je to morala biti dužnost sa stanovišta bezbjednosti.
* Rusija dovozi tenkove T-64 stare i preko 50 godina. Donji dom ruskog parlamenta objavio je predlog za izmjenu zakona o vojsci kako bi se Rusima starijim od 40 godina i strancima starijim od 30 godina omogućilo da se prijave u vojsku. Šta nam to govori?
-To sa upotrebom tehničke i ljudske starudije samo je vrh ledenog brijega iznenađujuće ruske vojne insuficijencije i u komandnom i u strateškom smislu, posebno opterećenom supstitucijom ciljeva invazije na Ukrajinu u prethodna tri mjeseca.
Sve što ima, sve što može da puca i svakog ko umije da puca Rusija bi sada da usmjeri na Donbas, dok Ukrajina još čeka oružje iz SAD kojim se tome može suprotstaviti, najmodernije višecevne raketne bacače velikog dometa.
Mislim da nikada nećemo saznati stvarne razmjere vojnog urušavanja (Sergej)Šojguove armade u Ukrajini. Tu i tamo se, naravno ponajmanje u srpskim medijima, probije po koja afera, po koja vijest o sukobu potčinjenih i pretpostavljenih, o nedisciplini….
Mnogo ruskih generala je poginulo u Ukrajini, koja nije ni Avganistan, ni Gruzija, ni Sirijia i koja se od 2014. pripremala za ruski napad, koliko joj je to bilo omogućeno.
Očigledno uspješno. Još je rano govoriti kakav će biti kraj, koji se ni ne nazire, dok poraza može biti raznih. Na obje strane. Nije dakle u pitanju samo vojni poraz Rusije, već i ekonomski, kao što i sankcije i odricanje od ruskog plina i nafte mogu biti produžene čak i ako ratna dejstva budu obustavljena.
Poraz bi bio i uspostavljanje nove bezbjednosne stukture u kojoj bi bio smanjen ili čak potpuno isključen uticaj Rusije, jer se pokazala kao nepouzdan, prevrtljiv i sebičan partner u međunarodnim poslovima.
Putin, opet, sebi ne smije da priušti da izgubi, ni u ličnom ni u smislu bezbjednosti same Rusije i njene moguće poslijeratne dezintegracije – što je opasnost koje se čak i Zapad plaši, tih prilika poslije Putina čiji odlazak istovremeno priželjkuje.
Ukrajinci kao druga strana mislim da teško i s razlogom podnose ponekad čak neozbiljni pragmatizam u sklopu rasprava o stvaranju prilika za izlazne strategija za Putina, kao što je Kisindžerova,da bi malo ukrajinske teritorije smirilo Rusiju.
Možda, ali samo privremeno jer bi zapravo time samo bili ohrabreni njeni imperijalistički porivi i san.
A zašto SPC ne bi podržala članstvo Srbije u EU, kao bugarsko ili grčko sveštenstvo?
* Patrijarh Porfirije je u četvrtak posjetio Vojnu akademiju. Nedavno je vojno Ministarstvo obilježilo slavu u prisustvu patrijarha. Takođe, imali smo bizaran prizor kada se cio Sabor SPC “preselio” na Andrićev vijenac na konsultacije sa predsjednikom… Dakle, ako pogledamo uticaj crkve, te pisanja režimskih medija gdje dominira anti-EU i anti NATO narativ… mi živimo Putinov model države?
-Već smo uveliko svjedoci da je ‘‘medeni mjesec‘‘ srpskog patrijarha s medijima i javnošću prošao i mislim da se on sam s nostalgijom sjeća atmosfere i dobrih nadanja s kojima ga je intelektualni Zagreb ispratio na njegov put patrijarha srpskog.
S druge strane, mislim da je bolje govoriti o Putinovom modelu upotrebe crkve za potrebe države.
Kod nas bismo, nadam se da nije neumjereno sarkastično, mogli da razmišljamo o metodu kako da se SPC pridobije da podrži članstvo Srbije u EU, bar kao bugarsko sveštenstvo. Ili grčko.
Ili bar da naši popovi nisu toliko otvoreno protiv EU kao što su bili svih ovih godina otkad je Srbija na svom EU-putu. Pri tom su Putinova metodologija i alati u njegovoj komunikaciji sa Ruskom pravoslavnom crkvom ovdje nepoželjni i još više nedopustivi i neprimjereni evropskim vrijednostima.
A otkad je Porfirije patrijarh sve je vidljiviji uznapredovali manifestacioni tretman SPC, koji liči na njeno pretjerano favorizovanje u odnosu na druge konfesije; argumentacija da je tzv. pravoslavaca više je u kontekstu evropskih vrijednosti apsolutno irelevantna.
Da se država potčini ili usaglašava s interesima i anti-EU političkim stavovima crkve bilo bi pak apsolutno katastrofalno.
