Eparhija Podgoričko-dukljanska tražila je od Ombudsmana poništenje odluke Vlade o Temeljnom ugovoru sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
“Obavještavamo Vas da smo dana 12.07.2022.godine, shodno članu 22. Zakona o zabrani diskriminacije podnijeli Pritužbu na postupanje Vlade Crne Gore u vezi zaključenja Temeljnog ugovora sa SPC”, kazao je Vladimir Lajović, arhijerej Eparhije Podgoričko-dukljanske.
Pritužbu prenosimo u cjelosti
“Shodno Zakonu o slobodi vjeroispovjesti i uvjerenja, i pravnom položaju vjerskih zajednica, u Crnoj Gori je u Jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica (Knjiga Evidentiranih vjerskih zajednica i Knjiga Registrovanih vjerskih zajednica) upisano/registrovano šest (6) pravoslavnih vjerskih zajednica, i to:
1. Crnogorska pravoslavna crkva – od 29.07.2020.
2. Eparhija Podgoričko-dukljanska Pravoslavne crkve Crne Gore – od 10.09.2020.
3. Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve – od 10.06.2021.
4. Eparhija budimljansko-nikšićka Srpske pravoslavne crkve – od 10.06.2021.
5. Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska Srpske pravoslavne crkve – od 02.07.2021.
6. Eparhija Mileševska Srpske Pravoslavne Crkve – od 24.09.2021.
Tekstom usaglašenog „Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve“ na diskriminatorski način favorizuje vjernike četiri od šest pomenutih pravoslavnih crkava u Crnoj Gori i to kroz sljedeće odredbe:
– Priznajući građansko pravni kontinuitet i subjektivitet Srpskoj pravoslavnoj crkvi sa sjedištem u Beogradu, na prostorima današnje Crne Gore, i to na imovini izgrađenoj od 1220 godine do danas. Ovo posebno nema pravo da čini ugovorima, koji po članu 10. Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja ograničavaju na uređivanje pitanja od zajedničkog interesa, a nikako pravnu legitimaciju ugovorne strane i njen status.
– Falsifikovanje istorijskih činjenica na štetu drugih pravoslavnih zajednica u Crnoj Gori.
– Neovlašćeno pozivanje, ulaženje i pogrešno tumačenje pravoslavnih kanona na štetu pravoslavnih vjerskih zajednica koje nijesu obuhvaćene Temeljnim ugovorom. Četvrti vaseljenski sabor 17. kanonom regulisao je „da pri razriješivanju crkvenih oblasti ima slijediti političko razrešenje zemalja.“ Istu ovu naredbu ponovio je Trulski sabor (691) svojim 38. kanonom… Ovo navodimo ne da bi pred Zaštitnikom otvarali kanonska pitanja, nego upravo suprotno, da bi razumjeli da shodno Ustavu Crne Gore nije na vladi ni na državnim organima jedne sekularne zemlje da se na ovako otvoren i drzak način involvira u naš međusobni kanonski spor i presuđuje u korist jednih na štetu drugih vjerskih zajednica, priznajući samo jedinima:
o Kanonski status (Preambula i član 2.)
o Građanskopravni kontinuitet u trajanju od 800 godina (član 2) što nema niti jedno pravno lice u Crnoj Gori, pa ni sama Država Crna Gora koja je nakon obnove nezavisnosti (jer nije naslijedila međunarodno-pravni subjektivitet SCG, SRJ i SFRJ) morala svoje međunarodno priznanje nanovo da dobije od zemlja svijeta.
o Pravo upisa vlasništva sa svim „neupisanim“ (pretpostavljamo pravoslavnim crkvama i zemljištem) nepokretnostima u Crnoj Gori (član 7. stav 4) i njihovo „nesmetano korišćenje“ – što ne može biti predmetom ugovaranja po članu 10. Zakona o sl.vjeroispovjesti
o Time je faktički ugovorena zabrana i diskriminacija za sve nas ostale pravoslavne vjerske zajednice vrše službe u crkvama koje nijesu su bile „neupisane“ na SPC (njih preko 250, od čega prema našim saznanjima u najmanje 40 vrši sluđbu i CPC) a koje će postati predmetom upisa iz prethodnog stava, po osnovu zaključenja Temeljnog ugovora (član 7 stav 5.). Navešćemo samo jedan primjer, koji nas kao podnosioca Pritužbe dotiče. Crkva sv.Paraskeve u Maloj Zagredi kraj Danilovgrada, koja je na osnovu sudske presude u posjedu mještana, odnosno crkvenog odbora uz čiju dozvolu svještenstvo Eparhije Podgoričko-dukljanske povremeno služi, sad bi po ovom Temeljnom ugovoru prešla u vlasništvo SPC, a do njihovog upisa imali bi pravo da nam i fizički zabrane služenje, kao što su već bili jednom pokušali 2019.godine, o čemu postoji zapisnik u Odjeljenju Centra bezbjednosti u Danilovgradu. Sva dokumenta o ovom imamo i možemo vam pokazati, gdje se jasno da SPC nikakvo pravo na ovu Crkvu (i groblje) nema niti je ikad ta srpska crkva ulagala u izgadnju iste.
o Pravo vlasništva na pravoslavnim hramovima i zemljištem koje će se nakon Temljenog ugovora vratiti u postupku restitucije (član 12. Ugovora). I ne samo to, nego i pravo da se novčano ili na drugi način obeštete za ono što ne može biti predmet povraćaja.
– Pozivanje Vlade na kanonsko pravo – Imajući u vidu da prije zaključenja Temeljnog ugovora država je registrovala više pravoslavnih zajednica. a posebno na opšte poznati kanonski spor koji ima Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori (čega nije bilo u slučajevima zaključenja ugovora sa Islamskom zajednicom Crne Gore, Svetom stolicom RKC ili Jevrejskom zajednicom) uopšteni i generalno pozivanje Vlade na „pravoslavno kanonsko pravo“ u članovima 2, 3, 5, 6, 11 i 13 je čista diskriminacija ostalih pravoslavnih vjernika! Umjesto da se Vlada Crne Gore kao u pomenutim slučajevima ograniči na svoje zakone i Ustav SPC i druge interne akte ugovorne strane, ona prihvata definicije po pravoslavnim kanonima po kome će valjda Srpska pravoslavna crkva moći da ograničava imenovanja arhijereja i svještenika u drugim pravoslavnim eparhijama u Crnoj Gori, izgradnju pravoslavnih crkva i manastira, jer bi ih neka naklonjena državna administracija mogla tumačiti na isti način kao ova sadašnja koja je Ugovorom ovlastila SPC da bez „saglasnosti nadležnog arhijereja“ ni jedna pravoslavna eparhija ne može ništa činiti. Najbolji primjer takve prakse je bilo uskraćivanje davanja saglasnosti, odnosno spriječavanje dodjele placa za izgradnju pravoslavnog hrama u Podgorici od strane 42.Vlade Crne Gore.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, zahtijevamo hitnu reagovanje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda da shodno članu 3. Zakona o zabrani diskriminacije u konkretnom slučaju poništi Odluku Vlade Crne Gore od 08.07.2022.godine o prihvatanju nacrta Temeljnog ugovora sa SPC.
