Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije prijatelj Crne Gore, nije prijatelj njene kandidature za Evropsku uniju, niti njenog članstva, kazao je politički analitičar i saradnik na Univerzitetu Džons Hopkins, Edvard Džozef.
“Niko s kim sam razgovarao ovdje, a razgovarao sam sa nekima od onih koji nose zastave – niko od njih mi nije rekao da ne poštuje suverenitet i teritoriju Crne Gore. Da li je to tačno ili nije? Da li je u pitanju nešto drugo? U tome je stvar – ljudi imaju različite poglede, i država je podijeljena. Najbolji odgovor je napredovanje ka Evropskoj uniji. Oči širom otvorene. Aleksandar Vučić nije prijatelj Crne Gore, nije prijatelj njene kandidature za Evropsku uniju, niti njenog članstva. Ali ova zemlja mora biti veoma pametna, imati širom otvorene oči, i mora se nastaviti sa poštovanjem obaveza preuzetih tokom ove izborne kampanje”, kazao je u intervjuu za Gradsku RTV Edvard Džozef.
Dakle, dodaje, ako ljudi kažu Evropa sad, a žele Evropu – sada, treba da se to i pokaže – Evropa, sada.
“A to znači kao Crna Gora, a ne na nekoj vremenskoj liniji koju odlučuje veća država, odnosno Srbija. Ljudi ovdje moraju biti otvoreni i moraju shvatiti da u zemlji možete imati različite poglede, ali da postoje i ograničenja. Postoje osnovne granice i novo rukovodstvo to treba da poštuje i da pokaže da razumije te granice”, naglasio je Džozef.
Kako sada doživljavate Crnu Goru, pogotovo nakon predsjedničkih izbora? Upoznali ste novoizabranog predsednika Jakova Milatovića. Kakav je Vaš utisak o njemu?
Džozef: Prvo, mislim da je ovo zaista kritičan trenutak za Crnu Goru. To je klišea ljudi to stalno govore, ali ovog puta je zaista istina. Za Crnu Goru je sada toliko toga na kocki, Ovo je nova geopolitička era i nema mjesta za dvije stolice, ili za išta slično. Dakle, ovo je vrijeme jasnoće. Građani su se oglasili, i to se mora prepoznati. U suštini, izbori su bili slobodni i pošteni. Nijesam čuo velike optužbe o ponašanju, tako da se mora poštovati glas naroda.Upoznao sam izabranog predsjednika Milatovića. Imali smo veoma dobru diskusiju. Sreo sam se i sa mnogim drugim ljudima i istaknutim ličnostima tokom dva dana ovdje, širom političkog spektra u Crnoj Gori, zaista iz svih perspektiva i iz različitih partija. Moj najjasniji utisak je da je zemlja još uvijek veoma podijeljena i da će ovaj period, i predstojeći izbori, biti vrlo rani test novog rukovodstva sa očekivanjima glasača, koji će sada zahtijevati konkretan napredak, a ne nastavak političke krize iz protekle skoro tri godine.
Govoreći o sjedenju na dve stolice i političkoj krizi u posljednje dvije i po godine – strahuje se da je Jakov Milatović novi Dritan Abazović, u smislu da Zapad insistira da on nastavvi sa spoljnom politikom Crne Gore, kada je riječ o priznanju Kosova, članstvu u NATO-u, podršci Ukrajini – ali da će dodatno oštetiti institucije u Crnoj Gori. Da li su opravdani ovi strahovi da Zapad to radi – da stvara novog Abazovića?
Džozef: Ne bih se upuštao u metaforu novog Abazovića. To je posebna kategorija iskustva premijera u tehničkom mandatu Abazovića u njegovoj vladi. Rekao bih samo da DPS nije formalno u vlasti od izbora 2020. Dakle, ovdje je bio period da se sudi vladi bez DPS-a, iako je, komplikovano – DPS je podržao manjinsku vladu. Ali je Abazović posebno pitanje.Što se tiče budućnosti i onoga što će predsjednik Milatović donijeti – pogledajte, njegove prve izjave su do sada bile u skladu sa NATO-om. Jedna od stvari koju je pomenuo je podrška ulasku Finske u NATO, što je veoma važno. To je snažan signal, jer je to zaista značajan korak za NATO i užasan udarac za Vladimira Putina i za sve one koji ga podržavaju, uključujući i Beograd. Rukovodstvo koje dolazi od predsjednika Milatovića biće ključno.
Narod će ga gledati, tražiće da bude jasan po ovim pitanjima. Ne želimo da vidimo bilo kakvu vrstu slabljenja ili kolebanja oko osnovnih stavova. Moja poruka njemu bila bi ista kao za svaku novu vlast – da, vole da pričaju o organizovanom kriminalu i korupciji, što je naravno značajno, i na tome ne treba oslabiti – ali moja poruka predsjedniku Milatoviću i onome ko bude na čelu nove vlade, ostaje ista o osnovnim principima – članstvu u NATO-u, priznanju Kosova, posvećenosti pridruživanju Evropskoj uniji.
Nema slabljenja kada je riječ o organizovanom kriminalu i korupciji. Sada nema – „Ma dobro, možemo da se dogovorimo“. Nema slabljenja oko NATO-a ili Evropske unije, i nema slabljenja oko pitanja poput Srebrenice i takvih stvari, koje su vrlo jasne i dokumentovane i o kojima se odlučuje na međunarodnim sudovima.
Moram Vas pitati za analizu koju je politički analitičar Januš Bugajski napisao za portal Istraga.ba. On piše o tzv. zapadnim planom za Zapadni Balkan, sa ciljem tripartitne podjele regionalnog uticaja koja bi zadovoljila Beograd, Tiranu i Zagreb, bez sukoba. Tu tezu, kako piše, potkrepljuju brojne regionalne inicijative, navodeći izborne promjene u Bosni i Hercegovini, stvaranje Zajednice srpskih opština na Kosovu, kao i uticaj na vlast u Crnoj Gori. Šta mislite o ovoj analizi? Da li biste se složili?
Džozef: To je vrlo pojednostavljeno i ne mogu se složiti sa tim. Ne slažem se sa tim. Dozvolite mi da kažem nešto lično. Iako poštujem Januša Bugajskog -on je moj kolega u Vašingtonu – ja se razlikujem od nekih drugih analitičara. Radio sam u regionu 12 godina, kako tokom, tako i poslije ratova. Bio sam zamjenik šefa Misije OEBS-a na Kosovu.
Pregovarao sam o uspješnim sporazumima između Srbije i Kosova koji su trajali deceniju. Tako da imam malo drugačiju perspektivu. Znam koliko je teško pregovarati o sporazumu, znam šta to znači.Mislim da ova analiza nije tačna i ne slažem se sa njom. Jednostavno ne. I reći ću vam da je jedan od razloga – kada je riječ o neslaganju Srbije i Kosova – ako razgovarate sa građanima Kosova, oni žele da EU sporazum funkcioniše. Niko ne kaže da je on sjajan. Ne kažem ni ja da je sjajan u mom članku za Foreign Policy, u čijem naslovu stoji da Kosovo ima dogovor ako Zapad može da ga sačuva. Ovakva analiza ne pomaže. To je pogrešno pitanje. Nije riječ o geopolitici. Sada je pitanje kako da taj sporazum funkcioniše.
Oko Bosne i Hercegovine – uopšte se ne slažem. Upravo sam ovdje razgovarao sa Bošnjacima koji ne dijele taj pojednostavljeni okvir da je to neka vrsta odluka Visokog predstavnika – to je mnogo složeno, i za to nema vremena u ovom intervjuu. Imam li kritike na račun administracije, njihove politike i držanja prema Aleksandru Vučiću? Apsolutno da. Mislim da su previše popustljivi prema Aleksandru Vučiću, posebno po pitanju stava prema Rusiji, koja je strateški problem za nas, za Sjedinjene Države, ali ne dijelim mišljenje iz ove analize.
Ono što je interesantno u ovoj analizi, a upravo ste o tome govorili, ovo popustljivost, ovakvo umirivanje Vučića djeluje nekako kontradiktorno. On je proruska ličnost. To umirenje vidimo čak i kod Milorada Dodika, pa i Dragana Čovića, koji su proruske ličnosti u regionu. Ako je cilj pomjeranje regiona ka zapadnom poretku, odnosno ka EU i NATO-u, zar se umirivanje ovih lidera ne čini – kontradiktornim?
Džozef: Moraćemo da odvojimo vreme da uđem u neke detalje. Pominjete mnoga imena. Ne možemo samo da stavimo sva ova imena zajedno…Ja nijesam ovdje kao predstavnik Bajdenove administracije. Ne slažem se sa ovom uprošćenom analizom da je to neka vrsta regionalnog smirivanja. U prvim sam redovima kada se kritikuje stav prema Aleksandru Vučiću. Prvi kažem da ne mogu postojati dvije stolice. Nijesu to dvije stolice – on je proruski orijentisan! Toga, dakle, nema. Dvije stolice sugerišu da postoji osoba sa kojom predsjednik Vučić balansira. Smatram da to nije balans, to je šarada, to je pozorište. To nijesu dvije, već jedna, autokratska stolica – to je proruska, proorbanska stolica.
EU perspektiva koju ima Aleksandar Vučić je orijentacija slična Viktrou Orbanu. Mi smo vrlo jasni oko toga i ja sam ukazivao da ne samo da nijesu uveli sankcije, nego imaju i Russia Today, imaju Aleksandra Vulina, otvoreno prorusku ličnost, na čelu najosjetljivije agencije, a to je neprihvatljivo u trenutku kada morate da donesete odluku, i kao kandidat za EU, ne možete da promovišete ruske narative. Dakle, da budemo jasni – Aleksandar Vučić ima veoma negativnu agendu u regionu. On podriva susjede – Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo, a ne pokušava to isto protiv Hrvatske, samo jer ne kontroliše srpsku politiku u Hrvatskoj, koja je nezavisna, srećom, od Beograda. To je jasno.
Lideri u Crnoj Gori, uključujući predsjednika Milatovića i premijera koji će voditi novu vladu, ko god to bude, moraju širom otvoriti oči. Širom! Crna Gora je suverena država, nezavisna država, članica je NATO-a. Da bi bila prosperitetna, mora da zaštiti svoj suverenitet. Zato moraju biti širom otvorene oči. Trebaće još vremena.
Što se tiče BiH – nije tačno da se Dodik umiruje. Dodik je dva puta sankcionisan od strane Sjedinjenih Država, a sankcionisalo ga je i Ujedinjeno Kraljevstvo. Problem je što ga evropske zemlje ne sankcionišu. Njemačka treba da ga sankcioniše. Iako SAD često govore o korupciji u BiH, i ovdje, i u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, rijetko čujemo da američki zvaničnici govore o korupciji u Beogradu, a to bi trebalo da rade.Međutim, ne možemo Dragana Čovića strpati u ovaj bujabez. Dragan Čović je problematičan akter, ali postoji Dejtonski sporazum. Dejtonski sporazum nije dobro osmišljen sporazum, ima mnogo mana, ali je sporazum.
Slično je i Zajednicom opština sa srpskom većinom na Kosovu – to je sporazum iz 2013. godine. Pisao sam o tome, objasnio da je greška. I Dejtonski sporazum i sporazum o Zajednici iz 2013. Imaju mnogo grešaka. Zajednicu opština možete dobiti tek nakon priznanja, ili kada kosovski Srbi odustanu od veze sa Beogradom. To sam napisao u svom nedavnom članku u SAIS Review. Tako su hrvatski Srbi dobili Zajedničko vijeće opština. Franjo Tuđman im je to dao.
Tuđman nije bio liberalna ličnost, a pristao je da hrvatskim Srbima da upravo ono što kosovski Srbi traže – Zajedničko vijeće opština, kada su odustali od veze sa Beogradom i prihvatili da žive u Hrvatskoj, da su hrvatski državljani, hrvatski Srbi.Postavili ste više pitanja – da odgovorim: Dejtonski sporazum ima svojih mana – ali je sporazum. Briselski sporazum iz 2013. – ima mane, ali je obaveza. A sada je to dvostruka obaveza, jer je premijer Kurti to prihvatio u nedavnom sporazumu. Dakle, to mora da se uradi, i to veoma pažljivo, a ne na način koji bi potkopao suverenitet ili teritorije ili funkcionalnost Kosova.
Da li vjerujete analitičarima i ljudima ovdje koji kažu da Vučić ima druge ciljeve – da pušta Kosovo, i da vidimo promjenu njegovih prioriteta, odnosno da cilja ka Crnoj Gori i BiH? Ili mislite da ti strahovi nijesu opravdani?
Džozef: Ne vjerujem u to. Mislim da Srbija pod Vučićem ima negativne ambicije i namjere i prema Kosovu, i prema Crnoj Gori, i prema BiH. Predsjednik Vučić signalizira da se ne odriče Kosova, i ne znam zašto bi to neko rekao. On je prihvatio ovaj sporazum, ali ga već potkopava negirajući da postoje određene obaveze, otvoreno izjavljujući da neke od njih neće ni da sprovede. Umjesto da ohrabri Srbe da podrže sporazum, on im kaže da je sporazum loš. Rekao je „Pa najbolje je što bar nećemo da se svađamo sa Albancima, ali sve ostalo je loš dogovor“.
Šta to pokazuje? Zbog toga sam napisao u svom članku u Foreign Policy – sada je na SAD i EU. To je moja poenta. To je cijela poenta ovde, da su SAD i EU te koje sada imaju obavezu. Njihov kredibilitet je na kocki. I Borelj i Lajčak i Eskobar i ostali, ne mogu više da se oslone na rečenicu da je „to odgovornost stranaka“. Lajčak kaže: „Mi smo samo facilitator“ – ali to više nije istina. EU više nije samo facilitator ili posrednik. EU je suvlasnik. SAD su suvlasnik. EU ima specifične obaveze prema sporazumu i mora da pojača i ispuni te uloge, a moraju i SAD, i ne mogu samo da kažu: „Oh, to je na stranama“.
Zanimljivo je da je srpski političar i bivši ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Drašković u jednom intervjuu rekao da Zapad pokušava da se dodvori Srbiji zbog NATO intervencije 1999. godine, zbog etničkog čišćenja kosovskih Albanaca, i da se zbog takvih politika popustljivosti, citiram, „Milošević smije u grobu“. Da li Vi to tako vidite?
Džozef: Odgovorio sam na Tviteru ambasadoru u Beogradu Kristoferu Hilu, koga poznajem mnogo godina i koga veoma poštujem. Radili smo zajedno kada je bio ambasador u tadašnjoj Makedoniji. Tada sam odgovorio na pitanje o prošlosti. Rekao sam da se Srbija jeste vratila u prošlost, pa je greška povlađivati joj. Greška je ponavljati saučešće – ambasador Hil je na godišnjici NATO bombardovanja izrazio saučešće zbog gubitka života, ali nije se izvinio. Izrazio je saučešće – to ljudi ne shvataju. To sam primijetio u svom odgovoru na Tviteru – njegove riječi su bile potpuno iste kao one Džozefa Bajdena 2016. godine, kada je bio potpredsjednik.
Za tih sedam godina od kada je izrazio saučešće, Srbija nije učinila ništa da prihvati svoju odgovornost. Napisao sam da, iako je gubitak Kosova bolan – naravno da je to bolno za Srbe – da nema priznanja da su to sami sebi uradili, da su srpske odluke dovele do toga. U Srbiji, ako slušate Vučića – novija istorija počinje 1999. godine, kada je NATO bombardovao – „Za sve je kriv NATO, mi smo žrtve, Srbija je žrtva“ – a ne pominje 1989. i sve što se dešavalo prije toga. Zbog toga je veoma opasno reći nekome ko je odgovoran za agresiju i ko nastavlja da prijeti komšijama –da je žrtva. To je opasna greška.
Govorili smo o Kosovu, ali pređimo na Bosnu i Hercegovinu – pomenuli smo promjene izborih zakona. U strategiji „Od krize do konvergencije“, koju je objavio SAIS institut, Vi i Vaše kolege ste napisali da će „prepuštanje bosanskih Srba zapadnom poretku raspršiti bošnjački demografski oportunizam“. Šta znači ova fraza?
Džozef: Fraza o bosanskim Srbima i zapadnom poretku – nadam se da je vrlo jasna. Svjedočio sam u Londonu pred britanskim parlamentom 31. januara, pred Komitetom za spoljne poslove, i ono što sam tamo rekao je, naravno, ono o čemu govorimo – statička prednost u izbornom okrugu. Iskorišćavanje izborne prednosti za izbor hrvatskog člana Predsjedništva je uvredljivo. Ovo je uvredljivo i ne znam nikoga ko to ne razumije.
Zakoni u entitetu Republika Srpska su takvi da je jedan građanin ima jedan glas, a u njemu živi većina Srba. Zašto to nije problem tamo, ali je problem na nivou federacije, gdje su većina Bošnjaci?
Džozef: To apsolutno jeste problem. Kao što sam kazao na početku – Dejtonski sporazum je duboko pogrešan. Republika Srpska nikada nije trebalo da postoji. Nastao je većim genocidnim akcijama kojima sam i sam svjedočio u Žepi 19. jula 1995. godine, bio sam na terenu, a kolega je koordinirao evakuaciju Žepe. Imao sam posla sa Ratkom Mladićem, Zdravkom Tolomićem, Milanom Gvernom i drugima. Dva puta sam svjedočio u Haškom tribunalu. Tako da niko ne treba da mi drži predavanja, posebno u BiH, a rekao bih posebno od svih bosanskih građana koji nisu bili u zemlji tokom rata. Ne treba mi nikakvo predavanje o tome šta znači genocid. Ali suočeni smo sa nasljeđem lošeg sporazuma. Dejtonski sporazum je duboko manjkav, i po tom sporazumu postoji tročlano predsjedništvo, što nije u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, tako da to mora da se promijeni , ali sadašnji mehanizam može biti „u okviru zakona“.
Zar ga to ne bi dodatno konsolidovalo? Imati izborni zakon koji omogućava ljudima da glasaju na osnovu svog nacionalnog ili etničkog identiteta? Izgleda kontraproduktivno.
Džozef: Pa niko o tome ne priča. To niko ne predlaže. Govorimo o postojećem sistemu, koji ima srpskog člana Predsjedništva, ima bošnjačkog člana Predsjedništva, a postoji i hrvatski član Predsjedništva. Prema postojećim pravilima, tehnički je “zakonito”, u tom sistemu, da bošnjački birači biraju hrvatskog člana Predsjedništva. Da li je to u duhu građanske države? To je pitanje. Neki kažu „Ma, Željko Komšić, to je ’građanska opcija’“. Je li? postavljam Vam pitanje. Čije interese zastupa Željko Komšić? Njegova titula formalno je hrvatski član Predsjedništva.
Molim vas da idete u Bosnu – ne samo u Hercegovinu, idite u Bosnu. Pitajte Hrvate, nađite Hrvate koji su ga glasali, koji kažu „Da, on zastupa moje interese“. Pogledajte da li možete da ih nađete. Po mom mišljenju, ne doprinosi duhu razvoja „građanske države“ da jedna strana iskoristi izbornu prednost u određenom izbornom okrugu i izabere člana. Crna Gora je zasnovana na građanskom principu, ali da je bilo rezervisanih mjesta ili kada bi se crnogorski birači okupili i birali, ko bi bio, recimo, predstavnik u albanskom području, ili srpskoj sredini, ili gdje žive Hrvati. To bibilo podrivanje duha građanske države.
Dakle negirate, tako da kažemo, glasine ili predviđanja da će ovaj izborni zakon, ovakav kakav jeste, dovesti do stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, kao što mnogi upozoravaju? Zato sam vas pitala za analizu Bugajskog, jer su neki rekli da će se tako ostvariti plan podjele BiH po interesnoj liniji.
Džozef: Koliko znam, nijesu se dogovorili oko izbornog zakona. Dakle, dovodim u pitanje premisu. Nisam pročitao članak Bugajskog i ne slažem se sa njegovom pretpostavkom. Štaviše, i ovo je razlika – znam američkog ambasadora u BiH, Majkla Marfija, koji ima dugo iskustvo tamo i ne vjerujem u bilo kakav oblik ili formu da on radi za hrvatski entitet, tako da osporavam tu premisu.Predstavnik Šmit, o tome ovdje govorim.Ali to je drugačije. Odvojeno od toga, trebalo bi da postoji reforma izbornog zakona koja se mora uraditi u skladu sa predmetima Sejdić-Finci i sa Evropskim sudom za ljudska prava. To mora u potpunosti da se promjeni da bi bilo ko mogao da bude izabran za člana Predsjedništva. To je prilika za reformu. Smatram da u to moraju da uključe i Republiku Srpsku, jer se mora uraditi na bazi cijele zemlje.
Što se tiče Šmitove odluke, ne, uopšte se ne slažem sa ovom analizom. Citiraču i zamoliti vas da pronađete Iva Komšića, bivšeg gradonačelnika Sarajeva, iz centralne Bosne, koji danas tamo i živi, koji je oduvijek vjerovao u parolu “Bosna i Hercegovina je naša domovina”. Postoji citat iz njegovog u intervjua za N1 u Sarajevu ubrzo nakon izbora: „Šmitove odluke spriječavaju stvaranje trećeg entiteta“. Dakle, eto Iva Komšića, koji je Hrvat, koji to kaže…Šmitove odluke su toliko iskrivljene od strane nekih, a bile su urađene na način kako bi obezbijedile određene korake u zaštiti ovih tzv. klubova u Domu naroda. Istovremeno su donijele odredbe da spriječe bilo kakvu dalju blokadu formiranja vlasti, barem izbor predsjednika i potpredsjednika. Ljudi koji to ne razumiju su mnogo toga iskrivili. Ponavljam, razgovarao sam sa Bošnjacima koji dijele ovo mišljenje.
Ohrabrujem ljude iz Crne Gore koji sumnjaju u ovo, ili nešto što čuju – da posjete, recimo, Mostar, koji je bio gorko podijeljen grad. Bio sam tamo za vrijeme rata, bio sam tamo i poslije rata. Nevjerovatno podijeljeni, tenzije nevjerovatno visoke. Pozvao bih ljude da danas odu tamo i ispitaju kakva je atmosfera. Ako je sve ovo istina, ono što Bugajski i svi ovi, ja ih zovem, Tviter ratnici, govore – zar ne bismo očekivali da će tenzije biti velike u Mostaru? Tako da je vrlo ironično, čujemo da neki ljudi u Sarajevu i nekim drugim mjestima, poput Tuzle, znate, prave veliku stvar od toga, ali ja pozivam ljude odavde da idu u Mostar da sami vide koliko se zapravo ove visoke tenzije odražavaju u jednom od najgorko podijeljenih gradova u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, šta je sa Crnom Gorom? Mi smo na početku pominjali Milatovića. Ne znam da li ste pratili, ali njegova pobjeda na predsjedničkim izborima je proslavljena sa srpskim zastavama, sa ruskim zastavama… Zar ova ikonografija nije zastrašujuća?
Džozef: Slažem se. To je veoma negativan signal. Predsjednik države Milatović, prije svega, mora biti ujedinjujuća ličnost. On je predsjednik Crne Gore – kao suverene, nezavisne države, koja je članica NATO-a. Članstvo u multilateralnoj organizaciji znači i odgovornost. Ne možete, kao predsjednik cijelog naroda – kao što predsjednik Milatović želi i treba da bude – da zastupate stavove onih koji osporavaju suverenitet države. Predsjednik Bajden nije predsjednik bilo koga ko bi rekao da Teksas treba da se otcijepi od Sjedinjenih Država. On nije njihov predsjednik. To je izdaja! Predsjednik ne zastupa stavove onih koji bi se zalagali za izdajničke stvari. Predsjednik Milatović je predsjednik suverene države i predstavlja sve one koji poštuju suverenu državu. To je to.
Dakle, da li zastava znači ovo ili ono – to je veoma važna razlika koju treba napraviti.Istovremeno, morate poštovati da ljudi imaju različite poglede. Evo zašto se ne slažem sa Bugajskim – ima dosta toga da se kritikuje na račun SAD. Previše su meki prema Vučiću, ne samo kada je riječ o Balkanu, nego i njegovom odnosu prema Rusiji. Slažem se. Ali ja ne vjerujem u neku američku zavjeru da se Balkan podijeli između većih sila. Ne vjerujem u to. Tome mogu doprinjeti neke politike – bio sam veoma protiv Otvorenog Balkana, na primjer. Napisao sam članak u Balkan Insight-u i godinama upozoravam na Aleksandra Vučića. Njegova šarada, igra dvije stolice, proruski, promađarski pristup, u Orbanovom stilu – moramo da imamo širom otvorene oči oko toga.
U vašoj zemlji, što je za vas važnije od Bosne i Hercegovine, što sam i slušao na sastancima u prethodna dva dana – ljudi imaju različite poglede. Niko s kim sam razgovarao ovdje, a razgovarao sam sa nekima od onih koji nose zastave – niko od njih mi nije rekao da ne poštuje suverenitet i teritoriju Crne Gore. Da li je to tačno ili nije? Da li je u pitanju nešto drugo? U tome je stvar – ljudi imaju različite poglede, i država je podijeljena. Najbolji odgovor je napredovanje ka Evropskoj uniji. Oči širom otvorene. Aleksandar Vučić nije prijatelj Crne Gore, nije prijatelj njene kandidature za Evropsku uniju, niti njenog članstva.
Ali ova zemlja mora biti veoma pametna, imati širom otvorene oči, i mora se nastaviti sa poštovanjem obaveza preuzetih tokom ove izborne kampanje. Dakle, ako ljudi kažu Evropa sad, a žele Evropu – sada, treba da se to i pokaže – Evropa, sada! A to znači kao Crna Gora, a ne na nekoj vremenskoj liniji koju odlučuje veća država, odnosno Srbija. Ljudi ovdje moraju biti otvoreni i moraju shvatiti da u zemlji možete imati različite poglede, ali da postoje i ograničenja. Postoje osnovne granice i novo rukovodstvo to treba da poštuje i da pokaže da razumije te granice.
