Piše: Miroslav Ćosović
Prije 570 godina (14. septembra 1452) naši preci Zećani, predvođeni Stefanicom Crnojevićem, porazili su vojsku srpskog despota Đurđa Brankovića i na taj način okončali vlast Srbije nad Zetom.
NAŠI PRECI SU I U SREDNJEM VIJEKU ŽIVJELI U ZETSKO-BJELOPAVLIĆKOJ RAVNICI
Crnogorci su direktni preci srednjevjekovnih Zećana – koji su se poslije najezde Osmanlija podijelili u tri grupe – Starocrnogorce, Brđane i Primorce, a jedan dio Zećana je ostao da živi u ravnici.
Stara Crna Gora je nasenjena Zećanima koji su u nju izašli sa Ivanom Crnojevićem koji je na Cetinju osnovao prijestoni grad, dvor i mitropoliju.
Brđani (Vasojevići, Kuči, Bratonožići, Moračani, Rovca, Bjelopavlići, Piperi) koji su taj naziv dobili u 17. ili 18. vijeku, su nakon osmanske okupacije Zetsko-Bjelopavlićke ravnice izašli da stalno žive na svojim katunima.
Turci su Staru Crnu Goru i Brda razdvojili lancem utvrđenja – Žabljak Crnojevića – Podgorica – Spuž – Nikšić, da bi podijelili i lakše se nosili sa jednim ratobornim narodom. Turske podjele danas koristi Crkva Srbije neprestano lažući svoje stado kako su Crnogorci i Brđani nešto različito.
O starim srednjevjekovnim Zećanima sam opširnije pisao prije 7 godina u tekstu “Crnogorska plemena se prije 560 godina dobrovoljno stavila pod okrilje Venecije”, lako ga je naći na internetu.
Poslije oslobođenja od Osmanlija 1878. godine narod je iz Brda i Stare Crne Gore počeo da se vraća u Zetsko-Bjelopavlićku ravnicu – onamo đe je živio i prije turske okupacije.
Primorje je odmah nakon Osmanske okupacije uglavnom pripalo Mletačkoj republici, a ono što je važno napomenuti, primorski Zećani kao na primjer Paštrovići, su potpuno dobrovoljno pristupili Veneciji. Četvrtog aprila 1423. godine Paštrovići su potpisali ugovor kojim su pristupili Mletačkoj republici, a nijesu željeli da uđu u sastav države srpskog despota Stefana Lazarevića.
Neki će se zapitati, zašto Crnogorci nijesu zadržali staro narodno ime – Zećani, ili Dukljani, ili još tačnije – Iliri, jer smo mješavina ilirskih etnija. Zato što je to do 18-tog, to jest 19. vijeka bilo nevažno. Glavni identitet je bio religijski i ljudi su po svom identitetu prvo bili pravoslavci ili rimokatolici ili muslimani, ostalo je bilo manje važno. Tek u 19. vijeku na prvo mjesto su postavljeni narodni i nacionalni identiteti, a potom religijski.
U VOJSCI SRPSKOG DESPOTA BILO JE I TURAKA
O bitki između Srba i naših predaka možete pročitati sa faksimila iz knjige “Istorija Crne Gore, knjiga II, Tom drugi – Doba oblasnih gospodara” (Titograd, 1970), poglavlje je napisao Ivan Božić, akademik SANU i profesor Beogradskog univerziteta:
Na strani 232. iste knjige Božić citira kako su Mlečani Stefanicu zvali – “veličanstveni Stefan Crnojević.”
Stefanica Crnojević je 5. maja 1460. iz Žabljaka Crnojevića pisao vlastima Mletačke republike, ovaj izuzetni istorijski izvor možete pročitati na LINKU i saznati kako su se događaji tih godina dalje odvijali.
Stefanica Crnojević umro je 1465. godine, Zetu je ostavio kasnije mnogo poznatijem sinu Ivanu. Stefanica je sahranjen u zadužbini Crnojevića u manastiru Kom, na Skadarskom jezeru.
Ovaj veliki zetski vojskovođa, veliki vojvoda zbora naših plemena je trasirao put Ivanu Crnojeviću, a Ivan Crnojević je svojim epohalnim činom – izmještanjem prijestonice i śedišta naše crkve na Cetinje – trasirao put današnjoj Crnoj Gori.
Stefanica Crnojević nema nijednu ulicu u Crnoj Gori, o spomeniku da i ne govorimo.
