– U crnogorskom društvu se i ranije mogla konstatovati opšta potreba građana da promijene vlast. Ali nedostajao je neki pokretački faktor, nešto što bi tolike ljude motivisalo da tu promjenu vlasti shvate kao zajednički posao. Ujedinjenje ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, oko bitnih vrijednosti. To je presudilo – naveo je on.
Na pitanje kako vidi ulogu Mitropolije crnogorsko-primorske u padu režima Mila Đukanovića, Perović je rekao da je tema crkve pomogla da se stvari razbistre. Kako ističe, crkvu sada čeka donošenje novog i pravog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, a vrlo vjerovatno, kako navodi, i potpisivanje ugovora o međusobnoj saradnji sa državom.
– S jedne strane, skoro da više nijesmo imali argument koji bi ljudima na vlasti sugerisao njihovu prolaznost, ograničenost. Sve su, godinama, završavali i kontrolisali – što u malobrojnom crnogorskom građanstvu i nije bilo tako teško, a budući da, većinom, nijesu ljudi koji razumiju Božije postojanje, pretpostavljam da ih ništa nije moglo spriječiti da sebi i svojoj vlasti, makar podsvjesno, pripišu božanska svojstva. Svojstva neprolaznog i vječitog. Zato su, vjerujem, tako lako posegli da temu odnosa Crkve i države, riješe na način kako su rješavali pitanje demokratije, medija, privatizacije i ekonomije. A to znači: jednostrano i nekompetentno. I tu su sami sebi napravili problem koji nijesu mogli da riješe. S druge strane, aktuelni Zakon o slobodi vjeroispovjesti je do te mjere kontradiktoran, konceptualno loš i u sukobu sa ovdašnjim Ustavom i drugim važećim zakonima, da su vremenom, ne samo sveštenici i vjernici, nego i ostali faktori građanstva, shvatili, prepoznali da je pitanje tog zakonskog teksta isto što i pitanje odbrane vladavine prava i ljudskih sloboda, a ne samo pitanje odbrane Crkve. Jedna žena iz NVO sektora, koja personalno ne pripada javnom crkvenom životu, još u februaru je rekla da u Crnoj Gori „više nema pravnika koji je u stanju da brani valjanost ovog Zakona“. Ta njena rečenica slikovito govori koliko je ovo pitanje bilo pokretač opšteg građanskog jedinstva – istakao je Perović.
On je naveo da je mirna i od velikog broja građana podržana, legitimna smjena vlasti, ozdravljujuća “injekcija demokratije u organizam crnogorske državnosti, pa samim tim i nastavka njenog evropskog puta”.
– A kad smo kod evropskih vrijednosti – nigdje u Evropi, u civilizovanom svijetu, nećete naći takav odijum prema Crkvi i prema religiji, kakav ste mogli sresti u medijima i propagandi odlazećeg režima. Oni su, velika većina njih, u svojim glavama ostali pravi „neprskani“ boljševici, a predstavljali su se kao demokrate i evropejci. I šta smo imali? Tokom dugih pregovora oko ovog Zakona, koji su se odvijali u trouglu EU – država CG – Crkva, mi smo se bolje i lakše razumjevali sa predstavnicima evropskih institucija nego sa ovdašnjim režimom. Ponašanje Crkve je bilo evropskije i demokratskije ( govorim o formi naših protesta i o našem insistiranju na dijalogu ) nego ponašanje režima… Zato poručujem svim „nevjernim Tomama“ da Crkva po svom unutrašnjem biću i po svojim namjerama, jeste partner državi, da na načelima sekularnog društva i vladavine prava, zajednički postižemo one vrijednosti koje danas imaju recimo Grčka, Rumunija, Bugarska – zemlje sa dominatnom istorijskom i društvenom ulogom Pravoslavne Crkve – dodao je Perović.
Na pitanje smatra li da je SPC u prošlosti prelazila dobru mjeru suživota crkve i države, Perović odgovara da su je, često ne vidjevši, svi prelazili.
– Za većinu tih slučajeva mogu da nađem opravdanje, i da kažem da se to zbivalo po sili prilika, a ne zato što je neko iz Crkve tako htio. Sada mislim, ako nam Bog da mir i stabilnost, nemamo izgovora, ni sveštenici ni političari da drijemamo i da ostavimo izgradnju uređenih odnosa generacijama iza nas. Ne. To je upravo naš posao, nas sadašnjih – rekao je on.