16.9 C
Podgorica
Ponedjeljak, 27 Maja, 2024
spot_img

CRKVA CRNOGORSKA

PIŠE: Nikola Kostov Čelebić

Odnos Crnogorca prema Bogu je u hrišćanskom pravoslavnom svijetu izuzetan i specifičan. Analogija sa odnosom sina prema ocu je ovdje upečatljiva. Crnogorac u iskonu svog bića drži do toga da je sloboda koju je Bog darivao Adamu i koja je ljudskom rodu od Adama do potonjih Crnogoraca najviši pijemont kome Crnogorac kao Božjem daru ponosno i pokorno poklanja svoj život. Tu izmedju ideala slobode kroz vjekovnu borbu za opstanak i Boga kao jedinog saveznika u te borbe Crnogorac drži da je u vjerskom smislu prost drugačiji i poseban.

Devedesete su sa ratovima donijele i oboženje Crnogoraca. Nacionalistički krugovi tzv Srpstva su dobro izvagali da je u tom istorijskom trenutku klerikalizacije osiromašenog društva i decenijama zaposjednutih hramova CPC pravi trenutak da se SPC zloupotrebi kao govornica velikosrpstva i da naši manastiri postanu regrutni centri za ratove u kojima je crnogorska mladost ginula za tudje interese u sramnim pohodima na Duubrovnik i Konavle. Oni samosvjesni Crnogorci koji nijesu pristajali na sramotu i koji su se iz vječne zublje slobode pod Svetim Lovćenom pobunili protiv sramoćenja Crne Gore shvaltili su na vrijeme da je obnova Crnogorske pravoslavne crkve jedan od puteva budjenja duhovnog bića Crnogoraca.

Tada je u već poznatim dogadjanjima obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva sa počivšim mitropolitom Antonijem Abramovićem na čelu. Tada je prvi vjesnik duhovnog oslobodjenja Crnogoraca ugledao svjetlost sa Lovćena i u podignutim rukama ka Bogu zavapio za slobodom Crngoraca i Crne Gore utamničene u zajednici sa nacionalizmom zasljepljenom Srbijom.

Neko je uistinu ustvrdio da je medju onima koji su obnovili CPC najviše bilo pjesnika, pisaca, umjetnika raznih profila. Izgleda da je duhovna snaga Crne Gore učena njegoševim genijem bila nekako najhrabrija da povjeruje da CPC može Vaskrsnuti u srcima Crnogoraca jednako lako kao što se molitva izgovara pred svevišnjim Bogom. Ja sam tada bio na nekom drugom meredijanu u dvadesetim godina starosti u borbi za egzistenciju zajedno sa još jednom Crnom Gorom koja je u dijaspori sanjala slobodu svoje države i sanjala dan kada će se vratiti. Pomoć koju smo slali sa nadom u ponovno radjanje naše države, crkve i slobode bila je jedna posebna vrsta našeg iskupljenja što su neki trenutci u toj borbi prošli bez našeg fizičkog prisustva.

Kažu oni mudriji da čovjek u patnji radja svoju kreativnost. Patio sam za Crnom Gorom. Patio sam za svakim kamenom koji je moje bosonogo djetinstvo pomilovalo svojim stopalima.

Patio sam za porodicom. Za živima i za mojim grobovima koji su bili daleko. Ta istinska nostalgija probudila je talenat pjesnika u meni i moje pjesme su bile moja ispovjedaonica i sjetlost svetionika života. Ta duhovna vertikala koju sam u surovi Svijet ponio iz doma hranjena je svakim mojim stihom. Želja za Crnom Gorom i njenom duhovnom čistotom prirodno je uzavrela u mojoj duši. Radost obnove Crnogorske pravoslavne crkve kao tada vjesnika slobode koja će deceniju kasnije doći, hranila me je. Hrišćanin pravoslavac zna da je Crkva jedinstvo živih i mrtvih da smo tu na okupu moji roditelji, moja baba i moj djed i sve ono što ponijeh u srcu i duši. Znao sam i tada da ću posvetiti njihovim dušama crkvu koju ću predati na raspolaganje u slavu Boga oca i Isusa Hrista sina Božijeg Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Tada sam već počeo u srcu da je gradim…. Čim je sudbina dozvolila da se vratim doma, ruke su brzo slijedile srce i hram CPC je nikao iz kamena mojih rodnih Štitara –kapije prijestonog Cetinja pod svetim pijemontom crnogorskog svetionika Lovćena.

Ugradjujući kamen u zidove crkve osjećao sam da ugradjujem dio sebe i da svaki kamen simbolizuje po jednu molitvu; po jedan vapaj za slobodom moje Crne Gore. Sabrali su se tu moji preci, čitava plemenska i bratstvenčka istorija, ratovi, bune, slave, blagi dani, osmjesi i suze. Sve ono od čega sam sazdan kao čovjek i Crnogorac pa i kao suprug i otac. Sve je to ugradjeno u zidove crkve koju sam posvetio Ocu i Sinu i Svetome Duhu čijem se trojstvu uznosimo molitvama.

Kažu stari Crnogorci da je zvono sa crnogorske Crkve osim na molitvu pozivalo na odbranu slobode uz Božiju pomoć. U ovom novom vremenu sloboda se brani perom, a ne mačem. Preci su nam dali Blagoslov da za nju ne prinosimo na žrtvenik svoje živote već da mudrošću oslonjeni na njihove podvige utiremo puteve slobode. To je ona „borba neprestana“ a kojom Crnogorac kreće u život ka vječnosti. Upravo je moja želja da „moja“ Crkva bude ta spona Crnogorca i vječnosti kao što kao pjesnik snijevam da moje pjesme Crnoj Gori budu spona i spomen vječne ljubavi prema mojoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i mojoj Crnoj Gori.

KOLUMNECRKVA CRNOGORSKA
Posljednje vijesti

DRUŠTVO

Užas u Tivtu: Pas vezan tegom i bačen u more, spašen zahvaljujući brzoj reakciji građana

Danas je na Župi kod Tivta otkrivena šokantna scena koja je izazvala uznemirenost među građanima. Jedan pas je pronađen vezan za teg od 20...

Opština Zeta raspisala konkurs za izradu grba

Na osnovu Odluke o imenovanju predsjednika i članova Komisije za pripremu predloga simbola Opštine Zeta, Komisija za pripremu predloga simbola Opštine Zeta, dana 24....

Zeković: Crna Gora je jedna jedina – majka

Poznati kantautor, pjesnik i kompozitor Momčilo Zeković Zeko gostujući u emisiji “Na kraju dana” govorio je o atmosferi 21. maja na Cetinju i opisao...

Etički odbor UCG pokrenuo postupak nakon vulgarnih komentara u televizijskoj emisiji, najstroža kazna – javna osuda u Biltenu

Etički odbor Univerziteta Crne Gore pokrenuo je postupak u kojem će se istražiti ponašanje profesora Filozofskog fakulteta Aleksandra Stamatovića, koji je u emisiji na...
Ne propustite