„Vladimir i Kosara su srpski Romeo i Julija i čekali smo deset vekova da njihova priča bude postavljena na scenu!“ Tako je glasila prva velika objava Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada kojom se najavljuje opera „Vladimir i Kosara“, a koja je, nakon reakcija reditelja Danila Marunovića i mnogih izrevoltiranih korisnika Fejsbuka iz Crne Gore, preksinoć uklonjena.
U toj najavi je, osim što analogija s Romeom i Julijom nema osnovu ni u kom smislu, jer nije u pitanju zabranjena ljubav dvoje tinejdžera iz zavađenih porodica, niti je tragika u njihovim postupcima, a da ne ističemo da je priča o Vladimiru i Kosari starija od Šekspirove (što smo upravo uradili), najvažniji problem u ponovnom srpskom prisvajanju dukljanskog vladara. Na kraju, priča o Vladimiru i Kosari, koju je u najstarijem spisu sa ovih prostora, Barskom rodoslovu (Sclavorum Regnum) zapisao Pop Dukljanin (najvjerovatnije benediktanski sveštenik Grgur Grizoghono, barski arhibiskup rodom iz Zadra), već je imala nekoliko verzija na pozorišnim daskama, iako nijedna od njih nije bila opera. Ali ne samo da nije čekala Srpsko narodno pozorište, već je kult Vladimira Dukljanskog njegovan i mimo pozorišta, kroz legende, likovnu umjetnost, poeziju, hodočašća i proslave i to prije nego je SPC „preuzela na sebe“ brigu o nezaboravu slavnoga kneza.
Kontinuitet
Marunović je za Pobjedu istakao da je na Fejsbuku reagovao na jedan emotivan način i razumio to kao višedecenijski kontinuitet negiranja postojanja crnogorske nacije, kulture i crnogorske državnosti.
“Imao sam potrebu da reagujem i kao reditelj i kao građanin na nešto što je očito nepravda i zloupotreba istorijskog konteksta u svrhe dnevnopolitičke i i svrhe promocije jednog umjetničkog projekta. Posebno me zaboljelo što to dolazi sa adrese teatra u kom sam kao student gledao neke od najboljih predstava u životu i koje osjećam kao jedan od svojih prostora, jer pozorišta su naše univerzalne adrese. Ono što vidim kao reakcije sa suprotnih političkih i ideoloških adresa jeste da, najkraće rečeno, Crna Gora nema pravo da se poziva na kontinuitet dukljanske države, što je jedan potpuni apsurd. Po istoj logici se može postaviti pitanje da li Srbija danas ima pravo da se konektuje za Rašku državu, Dušanovo carstvo i druge države koje su prevazilazile okvire današnjih granica Srbije. Zato mi je važno da kao Crnogorci, da kao pripadnici ove nacije zajedno, i kao pojedinci i kao institucije, reagujemo na ovakve podjele jer ako mi ne zaštitimo integritet svojih kulturnih dobara – neće niko”, rekao je Marunović.
Vladimir i Kosara, prema njegovim riječima, po svom etničko-kulturološkom kodu apsolutno pripadaju prostoru današnje Crne Gore i kulturološkom kodu po čijoj inerciji mi danas živimo i ta legenda je nesumnjivo dio kulturne baštine koju danas treba da zaštiti država Crna Gora.
“Ukoliko dozvolimo da se najprepoznatljiviji elementi naše kulture tako lako rasipaju na okolne narode, upravo zbog svoje atraktivnosti, civilizacijske ekskluzivnosti i značaja onda ćemo mi ostati raščerupani za suštinu našeg bića u svakom smislu”, rekao je Marunović.
Krivica istoričara
Marketinški potez SNP-a je, prema mišljenju reditelja Blagote Erakovića, manje krivica pozorišta, a više srpskih istoričara koji Duklju prisvajaju već odavno. Čak i slobodna pretraga na Vikipediji dovodi do podatka da je „Duklja ili Dokleja srednjovjekovna srpska država koja je postojala od 7. vijeka do druge polovine 12. vijeka, većim dijelom na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije“.
“Srbije nije ni postojalo u vrijeme kad su postojali Vladimir i Kosara, tada je to bila Raška. I kako mogu biti „srpski Romeo i Julija“ kad Srba tada nema? Prisvajanje crnogorske istorije nije od juče. To je na liniji vjekovnih prisvajanja crnogorske istorije od strane srpskih istoričara. Uostalom, kada je 2011. godine Radoš Ljušić, autor „Istorije srpskog naroda“, bio gost Darka Šukovića u emisiji „Živa istina“, Šuković ga je pitao kako Cetinje može biti srpski grad, a Ljajić je odgovorio: „Napišite vi da je Beograd crnogorski“”, rekao je Eraković za Pobjedu.
Samo u okviru „Ljetopisa Popa Dukljanina“ priča o Vladimiru i Kosari je oživljena tri puta. Prvi put 1987. godine, po tekstu Aca Popovića i u režiji Slobodana Milatovića. Tada je predstava izvedena na ostacima manastira Prečista Krajinska, gdje je sahranjen ovaj par. Drugi put u julu 2010. godine Milatović po tekstu Zagorke Pop Antoske Andovske (prevod i dramaturgija Ljubomir Đurković) radi osvježenu verziju. Treću verziju, dramu u stihu, je pod nazivom „Sveti i prokleti – legenda o Vladimiru i Kosari“ napisao i režirao Obrad Nenezić 2017. godine.
Gradsko pozorište je u saopštenju za medije podsjetilo na sva ova izvođenja, ali i na izvođenje Gradskog pozorišta iz 2005. godine kada je po tekstu Milice Piletić legendu o Vladimiru i Kosari režirao ugledni makedonski reditelj Sašo Milenkovski.
Zadah nacionalističke propagande je nemoguće spriječiti
Reditelj i književnik Obrad Nenezić postavio je posljednju verziju legende o Vladimiru i Kosari koja slovi za najljepšu južnoslovensku ali, kako je istakao, prije svega dukljansku i crnogorsku ljubavnu priču. On je za Pobjedu rekao da smo mi jedini narod koji je naše legende i mitove izvrgavao ruglu i poistovjećivao sa vlašću tog trenutka, da bi zadovoljio sopstvene i frustracije svojih nalogodavaca ili centara moći.
“Sa druge strane, jedini smo narod koji se lako odricao svojih stvaralaca, koji su utočište i egzistenciju nalazili u regionu, jer naša kultura je oduvijek bila pod „šapom“ centara moći. Onda ne treba da se čudimo da će neko iskoristiti momenat da prigrabi nešto „naše“ iako je i to diskutabilno. „Romeo i Julija“ je elizabetanska drama, iako je veronska priča. Svakako, i te kako mi smeta zadah nacionalističke propagande, ali to je već nemoguće spriječiti u digitalnoj eri – rekao je Nenezić.
Njemu najviše smeta što se naša pozorišta ne bave našom istorijom.
“A mi ih plaćamo za tu aktivnost. Nemam ništa protiv da se u CNP-u igraju svjetski klasici, ali imam i te kako da se promovišu strani stvaraoci na uštrb crnogorske drame i autora. Pa neće biti da je sve što dođe sa strane bolje od crnogorskog stvaralaštva. Ali i taj narativ nije nov. Svaka postava ga je sprovodila na svoj način”, rekao je Nenezić.
Prijestonica kulture ne smije sebi dozvoliti skandal
Danilo Marunović smatra da je povlačenje prvobitne najave za operu „Vladimir i Kosara“ pa postavljanje nove, znak da je postojala dilema u SNP-u kako se postaviti prema negodovanjima.
“Mislim da je tu glavni strah od njihovog donatora. Evropska unija je donator tog projekta i Novi Sad kao prijestonica kulture za 2022. godinu sebi ne smije dozvoliti skandal u kome će nacionalizam i nacionalni hegemonizam biti karakteristika bilo kakvog projekta. Skandal te vrste njima sjutra može značiti i raskid saradnje sa Evropskom unijom, propast cijelog projekta, dovesti u pitanje premijeru, tako da, siguran sam, da su kolege iz Srpskog narodnog teatra više nego turbulentnu noć imali u svojoj dilemi kako da se postave”, rekao je Marunović.
Ipak su odlučili, kako je konstatovao Marunović, da uz par eufemizama ostanu dosljedni upravo hegemonističkom pristupu tako što su umjesto „srpski“ stavili „naš prostor“.
“U principu nijesu mnogo revidirali svoj stav, već su ga samo ublažili, ako postoji blaža varijanta. To samo povlači drugo pitanje, ne samo kulturne prirode već i teritorijalne pretenzije, što je još veći skandal. Ne možete prostor sadašnje Crne Gore tumačiti kao svoj prostor, jer je to država starija od bilo koje srpske države. Na kraju krajeva, Duklja je u jednom trenutku osvojila Rašku, tako da bi imala po jednoj takvoj logici i inerciji značenja stvari više argumenata da tumači prostor Raške kao svoj prostor. Sve su to apsurdni elementi i uglovi sagledavanja stvari. Btno je na koji teren vratiti priču, a to je poštovanje tuđe kulturne baštine, jedan fer i normalan odnos razgraničenja dvije kulture koji treba i sa naše i sa njihove strane dodatno osvijetliti, pogotovo u kontekstu projekata koji su finansirani od strane Evropske unije koja je vrlo osjetljiva na ovakve teme”, rekao je Marunović za Pobjedu.
