Razgovarao: Božidar Proročić književnik i publicista
Dok sam prolazio preko Njeguša na putu za Kotor stadoh da se napijem hladne vode. U tom momentu malo dalje od mene prepoznah Zorana Radonjića istaknutog Montenegristu sina univerzitetskog profesora i akademika Radovana Radonjića. Znajući ga od ranije pozva me da popijemo kafu kako to običaju nalažu. Uzeh svoj magnetofon i nasta ova iskrena ispovjest.
Kako je to bilo odrastati uz oca koji je poznati montenegrista, intelektualac i ideolog jednog vremena?
Odrastao sma u harmoničnoj porodici na Cetinju. Uz oca Radovana koji je univerzitetski profesor. Pored njega naša največa podrška je bila i ostala naša majka Jelena, omiljena i tiha medicinska sestra bolnice Danilo I. Ta ljubav mojih roditelja i razumijevanje prenio sam i na svoju djecu. Otac nas je uvjek savjetovao da budemo prije svega ljudi da uvažavamo i poštujemo druge to sam zadržao i danas. Osobine koje su oni prenijeli na mene i dan danas čuvam i poštujem.
Kako se razvijalo vaše dalje školovanje i karijera?
Kao jedan od boljih studenata završio sam Pravni fakultet posle tri ipo godine u tadašnjem Titogradu. Nkon toga polažem pravosudni ispit i postajem magistrant ekonomskog fakulteta. Tokom studija a i dan danas gajim ljubav prema knjizi i pisanoj riječi. Imamo veliku porodičnu biblioteku. A ja sam naprosto upijao kako knjige mog oca tako i druga štiva istorija, beleteristika, romani, poezija. Otac nam je kao djeci ali i kao studentima uvjek govorio bogat si onoliko koliko knjiga pročitaš i zaista to je velika istina.
Počele su teške devedesete bili ste politički aktivni tada u sklopu LSCG recite nam nešto o tome?
Teške su to bile godine pune lomova. Luča iskre, slobode, i borbe za Crnu Goru zasijala je na Cetinju. Te najteže 1993 postao sam presjednik OO LSCG Cetinje. Hrabro sam sa svojim istomišljenicima stao u odbranu Crne Gore Crnogorskih svetinja ali i manjinskih naroda. U vremenu kada su ratovi harali širom EX-YU prostora želio sam da se moj glas otpora moj vapaj moj krik čuje dokle dopire ljudska civilizacija. U tim teškim vremenima bio sam dobar organizator, znate mladost nosi energiju i polet. Pamtim mogu reći slobodno istorijsku rečenicu na koju sam ponosan i dan danas a to je: ,,Dok sam ja na ovom mjestu četnička noga neće kročiti na Cetinju.” To je bilo neposredno prije poznatih dešavanja na Kruševom ždrijelu iz tog vremena, kada je najavljen i propao pokušaj organizovanja dolaska velikosrpske omladine pred Cetinjski manastir.
Vaši su preci iz poznate guvernadurske porodice Radonjića koja je to karakterna crta koju genski imate?
Glavna karakteristika i osobina koju vjerovatno i genski vučem je istrajnost i upornost. Kao i nepristajanje na bilo koji vid kompromisima sa negatorima države Crne Gore po pitanju nacije, jezika, crkve, identiteta.
Bili ste aktivni i u jedinstvenom SDP-u?
Šest godina sam bio sekretar jedinstvenog SDP-a. Nakon raskola sam se se pridružio grupaciji koju je predvodio Ivan Brajović koja je prerasla u SD. Sve što bih rekao protiv mojih bivših kolega iz SDP-a bilo bi samo pljuvanje na jedno sveto i trajno prijateljstvo. Prijatelji smo bili i kao prijatelji smo se i rastali. Valjda je i u tome veličina da svi biramo svoj politički put, ali i da poštujemo jedni druge.
Kako je to živjeti u ,,sjenci ” poznatog oca Radovana univerzitetskog profesora akademika autora više od 60 knjiga?
Moj otac je moj najveći uzor moj ponos. Njegova je zasluga da sam postao tvrdo krilo Montenegriste u svim sverama društvenog i političkog života. I dan danas se posavjetujem sa njim kad god imam nedoumice oko složenih društveno-političkih dešavanja u Crnoj Gori podijelim svoje mišljenje sa njim. On je poslednji živi simbol jednog vremena od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas. Ispratio je je sve važne i ključne političke procese kako u Jugoslaviji tako i u Crnoj Gori sve do danasšnjih dana. Njegovo iskustvo, elan, harizmatičnost, i energija. Neki dan mi je na konvenciji SD rekao sljedeće vrlo mudre riječi na koje sam ponisan: ,,Mi u SD-u nismo vjerovatno ni najbolji ni najpametnji ni bezgrešni ali da nikada ni u jednom trenutku nismo bili u savezu sa negatorima Crne Gore ni na lokalnom ni na državnom novou i da ljubav prema Crnoj Gori vodi ovu partiju. ”
Za sami kraj razgovora recite mi šta su za vas Njeguši i koliko vam znače?
Njeguši su moja najveća inspiracija simbol državotvornosti Crne Gore, kako kroz prizmu guvernadurstva Radonjića tako i kroz 222 godine vladarske kuće Petrovića. Njeguši su beskrajni prostor inspiracije planine Lovćen na raskršću puteva prema moru i Mediteranu. Ko jednom dođe na Njeguše uvjek im se vraća to je prostor bogat kosmičkom snagom, vjekova i stvaralaca koji su sebe utkali u najveće državotvorne ali i intelektualne domete. Borili su se sabljom, prahom, olovom ali i knjigom kada su mnogi narodi bili daleko od postulata knjige i štamparstva.
